ARAPI NAŠI DRAGI: Molim bliskoistočnu braću da milijardama i betonom unište Veliki i Mali park još jedine rezervate zelenila i čišćeg zraka u užem središtu grada. Jer ni disati više ne znamo

Uništite i onaj Mejdan park preko Ćumurija ćuprije,kao što ste dohakali livadama i krošnjama Marijin Dvora.

Piše: Pavle PAVLOVIĆ

E, baš mi ti Arapi, što su navalili na Skenderiju, kao i da nisu neki Arapi. Jer, koliko im treba da pazare cijeli sportsko kulturni centar, kojeg su Sarajlije podizale samodoprinosom. Potom ga valja srušiti, pa tek onda dizati kule nebu pod oblake i tako nam, napokon, lijepo zakloniti one dosadne zelene padine Trebevića. Kada nisu znali naši, umije to tuđin, kako se već događalo u povijesti Sarajeva. Sjetimo se samo Austrougara. Prvi su oni počeli širiti beton po sarajevskim poljanama, džadama i koritu Miljacke. Sada će ih, ako Bog i Allah da, zamijeniti naša najmilija bliskoistočna braća. Arapi naši dragi, nemojte nam puno otezati s planovima i realizacijama. Morate biti brži od onih što kukaju zbog nekih ruža vjetrova, što ih ugrožavaju visoke betonske palate što ih je sve više pod, a sada i na Trebeviću. Kao zbog toga je Šeher grad sa najzagađenijim zrakom na svijetu.

…Ako su već Arapi, koji visoko profesionalno i menadžerski pokazuju našim primitivnim parajlijama kako se treba poslovati i kupovati, što se ne izviju i zauzmu nam i ove preostale zelene površine i parkove. Od njih Sarajevo i nema nekog hajra. Jer, slabašna su to pluća grada koje smogali dolina zaguši u sekundi. Posebno u zimskom vaktu.

Mislio sam na te uvažene ulagatelje u bolju bh. budućnost i zamajce našeg nezaustavljivog razvoja i pri jednoj od posljednjih posjeta londonskom Hajd parku. Na kojima se više ne čudim onim hablešinama što misle da će svojom slobodnom pričom o svemu i svačemu upaliti nekoga u ovom digitalnom dobu.

U Hajd parku se, zapravo, samo čudim londonskim vlastima. Onolika slobodna površina u epicentru grada, a na njoj stoljećima ništa ne grade?! Hej, koliko bi se tu moglo siti centara podići, pa podzemnih garaža, te stotine metara onih blještećih reklamnih zidova. Ima u cijelom gradu da dan bude i po noći… Pitam se šta je s njima? Stižu li i njima oni arapski lovari, ili samo pokriveni kokuzi hodaju po skverovima?

Zato kada poslije đemdo u Rajvosa hvalim na sav glas gradonačelnicu i njene općinske načelnike. Od bespotrebnih Velikog i Malog parka pa sve do Ilidže nema tih suvišnih zelenih površina. Samo oni koji ne shvataju kolika je vrijednost kvadratnog metra građevinskog zemljišta u tijesnoj Sarajevskoj dolini mogu se razbacivati green poljima na kojima ranije ni cvijeće, ni klupe uspjevale nisu. Ali, zadržimo se na Velikom i Malom parku. Prvi je preko puta one bivše Sarajke. Staru robnu kuću zamijenilo je zdanje koje satralo svaku zelenu travku na tom prostoru. Merak je gledati onaj moćni spoj arhitekture koji dokazuje besmisao parkova. Kada bi se samo prešlo preko ulice mogao bi se taj građevinski armirani niz nastaviti sve do zidina Doma policije. Dobili bi sivo, umirujuće jezgro grada sa stotinama dućana svjetskih brendova.

Zbog bezbjednosti kupaca mogli bi izgraditi niz tunela koji bi spajali prostore bivšeg Velikog parka sa asfaltnom pločom na drugoj strani najprometnije gradske džade. Prostor Malog parka je još atraktivniji. Ne bih tu gradio dućane, ali mogao bi tu nići biznis centar koji gleda tik u prozore zgrade Predsjedništva BiH. Zbog ekskluzivnosti lokacije cijena kvadratnog metra bila bi paprena i mogli bi je platiti jedino Bil Gejts ili oni kuvajtski šeici. Eh, kad bi ih mogli dovesti prošli bi bolje nego oni što se u susjednoj državi hvale projektom Beograd na vodi.

I kada ti nepotrebni parkovi postanu prošlost lakše će se disati. Oči odmarati po betonu i staklu, recimo, Marijin Dvora. Najvrijedniji sinovi naših naroda, bez narodnosti koje uvijek nešto komplikuju oko ključeva zastupljenosti u vlasti, mogli bi u pauzama plodonosnih sjednica bacati relaksirajuće poglede na sjaj mramora njihovih uspjeha. Stanovnici Mjesne zajednice Marijin Dvor su, kontam, baš srećnici. Kod njih je već ono što bi mogao i London sa Hajd parkom. Imaju dan i po noći. Razigrane reklame mamutskog displeja Sarajevo City Centra šaraju im po prozorima i očima.

Nema šanse da im bude dosadno, monotono. Onda tu je i uklanjanje straha od neposredne blizine uvijek prijetećih strmih i surih proplanaka Trebevića, što je stoljećima prijetio nekadašnjim potleušicama trenutnog epicentra cijele Bosne i Hercegovine. Nema više na horizontu visova i ćuka koji su metropoli donosili boje i nijanse divlje prirode. Jer, ovo je grad a ne neka planinska selendra. Nema više podsjećanja dragih nam vladara da su oni nekada sa strahom silazili sa tih uskih planinskih staza na tajanstveni, nepoznati svijet asfalta i urbanog života. Što je prije njihovog dolaska bio i previše obilježen zelenom bojom. Stajao sam ljetos na krovu one lijepe građevine što se pribila uz nebodere, Momu i Uzeira i uživao u pogledu na prostor bivšeg parka djetinjstva.

Tako sam polagano, ali sigurno liječio traume koje nosim od te proklete zelene trave doma mog. Sjećam se svakog puta kada bi se matori nešto važno morali dogovoriti uvijek bi oštro naređivali – hajd u park! Lutao bi tada s drugovima iz dječačkih dana po stazama i bogazama zelenih površina koje su nas vodile od one stare fabrike duvana, gdje je danas, sa srećom, onaj betonski kolos od trgovačkog centra do ograde Zemaljskog muzeja. Nije tada bilo ni Filozofskog fakulteta. Samo zelenilo i zelenilo. Da nije ubrzano, još prije posljednjeg rata, došao ovaj zavodljivi beton sigurno je da bih danas ležao u nekoj psihijatrijskoj klinici objašnjavajući hećimima zbog čega su mi pukli živci.

Zato molim gospodu Arape, da novim betonskim mamutskim zdanjima na prostoru današnje Skenderije pomogne narednim generacijama Sarajlija da ne odrastaju sa traumama kojih sam se jedva otarasio. Uništite Veliki i Mali park još jedine rezervate zelenila i čišćeg zraka u užem središtu grada. Jer ni disati više ne znamo. Uništite i onaj Mejdan park preko Ćumurija ćuprije, kao što ste dohakali livadama i krošnjama Marijin Dvora.

Donesite nam beton boljeg života i civilizacijskog i privrednog napretka. Ukinite parkaše i njihove prutove što još bole po butinama djetinjstva zbog razigranog trčanja po busjenima trave. Spržimo zelenilo što potresa ove što s nama vladaju. Nije im lako kada se sjete odakle su šljegli. Sa green staza primitivizma, kojeg se ni na asfaltu oslobodili nisu. Vidite što su im natura i čisti zrak donijeli.

Spasite Sarajevo, učinite ga vječnim sa nesalomljivim betonskim srcem i još tvrđom dušom. Uklonite zelenu boju što samo oči odmara. Šta će nam kada smo već odavno pogrešno progledali.

Zato ruši i Vilsonovo, nemoj da nam kvari omladinu onom tajnovitom tamom što vuče na nemoral i drogiranje. Ruši Trebević do zadnje travke. Neka nas ljepotom pritisnu ti kolosi napretka jedne čaršije. Treba zaokružiti Šeher tamnim mamutskim plohama po tim visovima da postanu Berlinski zidovi naše slobode u kojoj ćemo uživati u sivilu i nježnosti betona.