“VUČIĆ I DODIK IMAJU VELIKU ODGOVORNOST U ŠIRENJU RAZDORA MEĐU LJUDIMA NA BALKANU”: U Srbiji postoje državni ekstremisti koji samo čekaju mig da izazovu nasilje, uloga Crkve tu je poražavajuća…

“Ubrzanu radikalizaciju ljudi vidim najviše na pitanju Kosova. Ono do čega smo došli i stanje u kom se dijalog nalazi je poražavajuće. Mi više ne možemo govoriti o zamrznutom konfliktu, mi imamo sukob koji se dešava pred našim očima“, izričita je Todorović

Događaji u regionu uopće se ne smiruju, stižu u valovima. Najnoviji događaj terorističkog napada na policiju na Kosovu, prije toga propali pregovori između Srbije i Kosova u Briselu, Dodikova prijetnja visokom predstavniku Christianu Schmidtu da će biti priveden, obilježavanje Oluje u Prijedoru, mjestu gdje je pobijeno toliko nesrpskog stanovništva tokom rata devedesetih, ruganje predsjednika Hrvatske Zorana Milanovića da u Srebrenici nije bilo genocida, i sve ostale stvari koje možemo da čujemo i vidimo svakoga dana na medijima, uopće ne pomažu normalizovanju života na Zapadnom Balkanu.

Sofija Todorović, programska direktorka YIHR Srbija, kaže za Slobodnu Bosnu da “to pokazuje suštinsko nerazumjevanje zbog čega moramo da radimo zajedno jer jedino tako možemo da doprinesemo prevazilaženju problema koji nas dijele”.

alt

“Nacionalistički populizam i nacionalistički pristup regionalnoj saradnji je od regionalne saradnje napravio teren za skupljanje političkih poena ‘kod kuće’ i to na duge staze doprinosi radikalizaciji mladih i generalnom zaoštravanju retorike. Mislim da su ljudi u regionu umorni, a nerijetko i uplašeni od svega, i onda, zapravo, oni kojima su pristojnost i ljudskost na prvom mjestu odlučuju da ostanu van bilo kog razgovora na temu zajedništva i izgradnje bolje budućnosti. To je i bio cilj. A bez tih i takvih glasova napredak u oblasti regionalne saradnje i iskreni nenasilni dijalog imaće manje domete”, rekla je ona.

Đorđo Žujović, predsjednik Liberala i demokrata (LIBDEM), rekao je da je “karakteristika ovog podgrijavanja situacije u našem regionu već neka konstantnost u tom procesu“.

alt

Đorđo Žujović

“U neposrednoj prošlosti, ne mislim na onu ratnu, već ovu skorašnju, to je uglavnom bio dio predizbornog folklora. Sada djeluje da su sve kočnice popustile i da neki od navedenih aktera, ali ne samo oni, naravno, stavljaju kartu nacionalizma na sto, pošto ne zaboravimo gdje god je na ovim prostorima ekstremni nacionalizam u prvom planu, znajmo da je u toj zemlji korupcija na visokom nivou“, jasan je Žujović.

Naim Leo Beširi, izvršni direktor Insitituta za evropske poslove, smatra da “lideri u Beogradu, Prištini, Sarajevu, Banja Luci pa i u Zagrebu pokazuju iznova da nemaju viziju svog društva koje teži trajnom miru, već da kratkoročno ušićare koji politički poen znajući da niti znanja imaju ni snage da višedecenijskim problemima izađu na crtu“.

alt

Naim Leo Beširi

“Dodik, Milanović i njima slični u suštini šibicare, i koriste priliku ekonomskog neblagostanja i niske pismenosti da zaštite svoju vladavinu i one koje ih ekonomski podržavaju. Klupko korupcije, kriminala i neodgovornosti mora se presjeći u nekom trenutku, ako želimo da vidimo prosperitetna društva u regionu. Uvijek treba imati u vidu da situacija neizvjesnosti, permanentne napetosti i tenzija koja je sveprisutna, najviše odgovara političarima na vlasti, jer u vremenima krize građani se okreću poznatom iako su svjesni da im je to loša odluka. Zato na vlasti imamo šibicare decenijama jer su spremni da prodaju i svoje vrijednosti, ako im ekonomki odgovara“, objašnjava Beširi.

Mladi i zaglavljeni u blatu

No, svakodnevno se viđa da se ekstremistička retorika pojačava u javnosti regiona. Todorović vidi ubrzanu radikalizaciju ljudi na Kosovu.

“Ubrzanu radikalizaciju ljudi vidim najviše na pitanju Kosova. Ono do čega smo došli i stanje u kom se dijalog nalazi je poražavajuće. Mi više ne možemo govoriti o zamrznutom konfliktu, mi imamo sukob koji se dešava pred našim očima, ali čini se kao da nismo zadovoljni njegovim razmjerama, pa svi i dalje odlučuju da se ponašaju kao da se stvari koje govore ne odražavaju direktno na svakodnevne živote ljudi, na izglede zidova u našim gradovima, na porast nasilja u krajnjem slučaju“, izričita je naša sagovornica.

Beširi smatra da “političarima bivših jugoslovenskih republika odgovara radikalizacija društva jer se međusobni nacionalizmi idealno hrane jedni drugima, i tako osiguravaju ostanak na vlasti uz dalje pljačkanje ovo malo prosperiteta, koje je nastalo poslije ratova devedesetih“.

“U Srbiji imamo i državne ekstremiste koji su spremi na namig da izazovu nasilje na severu Kosova, skrenu pažnju na migrante ili da po ko zna koji put izazovu zabranu Parade. Uloga crkava i vjerskih zajednica igra ključnu ulogu u daljem radikalizovanju ovih grupa jer su one u suštini sve klerikalne“, kaže on, pa dodaje: “Mladi ljudi su posebno ranjivi na radikalizam zbog nedostatka perspektive, nezaposlenosti i nedostatka obrazovanja. Također, društveni mediji i online propaganda mogu biti ključni faktori u privlačenju mladih pojedinaca ekstremističkim ideologijama. U Srbiji, ali i regiоnu, vidimo da nekada pokretačka snaga promjena, mladi od 18 do 30 godina, postaju izrazito pasivni tokom izbornih ciklusa dok istraživanja pokazuju da su im stavovi konzervativniji od njihovih roditelja.“

Mladi se također sve više okreću nacionalističkim ideologijama kao brzim rješenjima. Žujović pak kaže da i “sam pripada generaciji koja je devedesetih u svojim formirajućim godinama bila svjedok jednog užasa, koji sada, zapravo, nosi svoje sekundarne žrtve, a da mi nismo ni uzeli da analiziramo dubinu povezanosti tog vremena i onog što se sada dešava, misleći da je to samo jedna decenija koju tako lako možemo odbaciti ili zaboraviti“.

“Tih deset godina, ratova, patnje, izlaska na površinu najgorih ljudskih, odnosno neljudskih osobina formiralo je naša društva i dalo pečat i generacijama koje su rođene poslije toga. Međutim, oni ne mogu biti izuzeti iz tog već formiranog društva, pa vrlo brzo postaju žrtve svega toga, a u svojoj agresiji, ili radikalizaciji, ili kako god to da nazovemo oni traže i neku vrstu građenja sopstvenog identiteta“, rekao je on.

Beširi kaže da “faktori koji privlače mlade ekstremizmu uključuju ekonomske nejednakosti, ideološku propagandu, osjećaj nepravde, nedostatak obrazovanja i pristup oružju“.

“Nezaposlenoist mladih je izrazito visoka u regiоnu, Kosovo i BiH prednjače s postotkom nezaposlenosti, ali ni ostale zemlje zapadnobalkanske šestorke ne zaostaju. Posebno brine grupa mladih koja nije ni u obrazovnom sistemu ni na tržištu rada. S toliko slobodnog i nesvrsishodno provedenog vremena, ostavlja se prostor za priklanjanje navijačkim, huliganskim, kriminalnim i radikalnim grupama. Nacionalističke idelogije potpomognute religijskim organizacijama prijemčljive su niskoobrazovanim mladima koji ne prezaju i nasiljem da se zalažu za iste i da ih glasno brane u javnosti. Prekidanje tribina o ratnim zločinima, upad na izložbe, konferencije i ispisivanje prijetnji predstavnicima civilnog društva na zgradama u kojima žive samo su posljedice te radikalizacije“, jasan je on.

Todorović smatra da je “mladima budućnost u ovom regionu previše neizvjesna pa odlučuju da je traže na drugom mjestu“.

“Međutim, ima mladih ljudi koji su spremni i na drugačiji izbor koji podrazumjeva i aktivno učešće u izgradji građanskog i demokratskog društva i zbog njim mislim da niko od nas nema pravo da odustane od te ideje. Kako sve ima i drugu stranu, ima i ova priča. Rastužuje me broj mladih ljudi koji proklamuju parole koje su pogubne za svaku od država i region uopšte, ali mi je jasno odakle to dolazi jer se na kreiranju generacija koje nisu otvorene za drugu perspektivu radi godinama na svim nivoima”, ističe ona.

Između čekića i nakovnja

Utjecaj medija i vjerskih institucija je neizbježan kada su u pitanju utjecaji ekstremističkih ideja. Žujović pak smatra da “njihova isključivost i često izjave, koje ne odgovaraju ni vremenu ni prostoru u kojem živimo, otežavaju napore za normalizaciju i unutar društava i unutar regiona“.

“Pojedinci koji imaju veliki utjecaj u vjerskim organizacijama sa namjerom i vrlo jasnim planom učestvuju u širenju ekstremizma, znajući da ne postoje posledice niti kazna za takvu vrstu ponašanja, kao kod recimo drugih ljudi, mada vidimo da je i kažnjavanje ostalih saučesnika u tom poduhvatu vrlo upitno“, objašnjava Žujović.

S druge strane, Todorović kaže da “u našim društvima religija igra značajanu ulogu”.

“Posljednje istraživanje o stavovima mladih u Srbiji pokazuje da je Crkva jedna od institucija u koju mladi imaju najviše povjerenja, a to je problem. I da razgraničimo, nije problem što ljudi jveruju u Boga ili što su religiozni, problem je što vjerske ustanove, makar u Srbiji najmanje proklamuju vrline hrišćanstva i inspirišu ljude na zajedništvo, suživot i mir”, jasna je ona.

Na pitanje kakvu mediji igraju ulogu u oblikovanju percepcije ekstremizma i nacionalizma među građanima Zapadnog Balkana, ona je odgovorila da “najutjecajniji mediji najčešće jesu glavni distributeri mržnje i nerazumjevanja”.

“Mi sa medijskom scenom imamo velikih problema, novinari koji misle drugačije najčešće su izloženi nasilju, javnom omalovažavanju i degradiranju čime bivaju direktno spriječeni da rade svoj posao. Osnovna uloga medija je da informišu građane o stvarima koje su od javnog interesa, ali imajući na vlasti političke elite koje javni interes definišu i oblikuju u skladu sa partilularnim interesima sopstvenog opstanka na vlasti i nacionalizmom onda to kreira jednu veoma toksičnu klimu“, podvlači Todorović.

Beširi smatra da “senzacionalističko izvještavanje i promocija ekstremnih stavova mogu doprinijeti daljem zaoštravanju tenzija, negiranju zločina, izvrgavanju ruglu dokaznog materijala ili preuveličavanjem događaja“.

“Kako živimo u klijentelističkim društvima ogrezlim o korupciju, jasno je da svaka politička struktura za sobom vuče vjersku, a zajedno vrše enorman utjecaj na ’svoje’ medije. Tako da, u zavisnosti koji medij čitate, Srebrenica je genocid ili strašan zločin, u NATO bombardovanju je ubijeno od više hiljada ljudi do 754 osoba. Instrumentalizacija medija bez etike i lične odgovornosti medija, ostavlja mogućnost manipulaciji i propagandi, što vidimo u cijelom regionu“, rekao je naš sagovornik.

Teret iz prošlosti

Iako su ratovi tokom devedesetih već odavno gotovi, djeluje sve da oni sa sobom nose ogroman teret, koji i dalje ne daje mira ovim prostorima. Mnoga pitanja i zločini su ostali neriješeni, te doprinose povećanju jaza među državama u regionu. Todorović kaže da “neriješena pitanja iz ratova devedesetih i dalje su jedan od glavnih generatora ekstrenmističkog postupanja i narativa“.

“Mladi u najvećem broju slučajeva ne znaju gotovo ništa o prošlosti, a kad i posjeduju neko znanje ono je mahom fokusirano na stradanje ljudi iz njihove etničke grupacije a to znanje je dopunjeno znanjem kojim se negira, relativizuje ili umanjuje stradanje onih koji su druge nacionalnosti. Uz sve to mi smo društva puna neliječenih i zapostavljenih trauma, visoko smo traumatizovani a taj nivo traumatizacije zahtjeva dugoročan i institucionalno prepoznat rad kako se zločini i ratovi više ne bi ponovili na ovim prostorima“, rekla je ona.

Žujović ističe da “ne može jedna tako važna stvar kao što je rat u bivšoj Jugoslaviji, ubistva, zločini, genocid, bujanje svih vrsta nasilja i prostakluka biti tek tako zaboravljeno zbog toga što je neko rešio da stavljanjem na papir nekih tačaka sporazuma okonča sve te sukobe“.

“Te godine, ta famozna decenija, ona je oblikovala naša društva za narednih 50 godina. Afirmacija onog najgoreg i najprimitivnijeg, objašnjenje da su, zapravo, zločinci heroji, a žrtve krivci, vi stvarate jedan narativ koje nove generacije prihvataju bez preispitavanja, dok su starije generacije već u tom ’filmu’, tako da izgleda da nade kao ni da nema“, kaže on, te dodaje da “malobrojni pojedinci koji pokušavaju da ukažu na ovakav razvoj situacije postaju neka vrste neprijatelja svojih društava, jer živjeti u laži i vječitoj obmani nekako djeluje primamljivije nego suočiti se sa greškama, pa i onim najličnijim“.

Beširi je rekao da “sve radikalne i ekstremističke organizacije na Balkanu imaju referencu na ratove devedesetih i to po istom obrascu“.

“Mi smo žrtva, oni su nas htjeli da istrebe, naši vojnici su heroji, njihovi su ratni zločinci, i prema njima nikakvi zločini nisu činjeni dok prema nama svi. Negiranje, poricanje i slava zločinaca je obrazac po kojima ove grupe funkcionišu. One su lišene razuma, empatije, želje za istinom i pomirenjem. Te grupe bi najradije da ova druga ne postoji, pa koja god da je prva, odnosno druga. Te grupe su radikalizacija spremna za buduća klanja, a nedjela im prolaze nekažnjeno sve dok su kao psi spremni da sikću na komandu vlasnika“, ukazuje Beširi.

Mala bara puna mržnje

“Politički lideri poput Aleksandra Vučić ili Milorada Dodika imaju veliku odgovornost u širenju i doprinošenju razdora među ljudima na Balkanu”, smatra Todorović.

Ona objašnjava da “upravo su to osobe sa najvećom količinom moći, a sa mnogo moći i utjecaja ide i mnogo odgovornosti“.

“Ne može samo kao mantra izgovarati rečenica: ‘Radimo sve da sačuvamo mir, mir je najvažniji’ a paralelno sa tim radi apsolutno sve što na i kratkoročno i dugoročno onemogućava mir u region”, rekla je ona.

Međutim, Žujović smatra da “oni (Vučić i Dodik, prim. aut.) možda jesu najkarakterističniji predstavnici te i takve politike, ali porasla je i stasala čitava jedna generacija mlađih političara koji svojom isključivošću, željom za nekom vrstom osvete, konzervativizmom i ekstremizmom nadahnjuju mnogo više javnost nego dvojica navedenih“.

“Pošto kod Dodika i Vučića više ne možemo ni razlučiti gdje počinje politika, a gdje čist biznis, i gdje se njihove ideologije miješaju, a gdej isključuju sa poslovima koje su razvili u cijelom regionu. Takve primjere imamo, naravno, i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj, Kosovu. Ta vrsta neodgovornosti i nemanja stida za izgovorenu riječ je pomjerena do same krajnosti, tako da političari ni poslije tri decenije lutanja na ovim prostorima, sem mogućnosti da zloupotrijebe svoju poziciju zarad sticanja materijalnih dobara, uz priču o nacionalizmu koji razdvaja i svađa ljude, nisu dalje odmakli“, dodaje naš sagovornik.

Na pitanje gdje se ekstremizmi u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu, Hrvatskoj i Crnoj Gori spajaju, odnosno razdvajaju, Beširi je odgovorio: “Ekstremizam se može povezivati i razdvajati u različitim dijelovima regiona. Povezivanje može nastati zbog zajedničkih ideologija ili interesa, dok se razdvajanje može dešavati zbog nacionalnih ili političkih razlika. Ipak, naveće zbližavanje je kod nelegalnih radnji, trgovine narkoticima, oružjem i drugim unosnim poslovima, često uz podršku policijskog i političkog vrha.“

S druge strane, Todorović smatra da se “spajaju u etnocentričnosti koja ne trpi razgovor o žrtvama koje ne pripadaju etničkoj grupi niti razgovor o odgovornosti za zločine onoga što se predstavlja kao ’naša strana’, i ugnjetavanju manjina koje je bazirano na suštinskom nerazumjevanju ljudskih prava“.

“Svaka vrsta kritike pravnih i politčkih rješenja koja su duboko pogrešna smatra se veleizdajom a kult stranih neprijatelja i domaćih izdajnika je nešto što je velika kočnica regionalnom prosperitetu“, zaključuje naša sagovornica.

izvor: Slobodna Bosna