Demantij Bože Ljubića na tvrdnje Zvizdića: Nemojte mi imputirati ono što nisam rekao

Niti jednom rečenicom, niti aluzijom, nisam dao povoda da zaključite kako osporavam autohoni karakter Bošnjaka ili Srba u BiH, navodi Ljubić

Nakon što je Denis Zvizdić, predsjedavajući Predstavničkog doma PS BiH, reagovao povodom izjave Bože Ljubića koji je, između ostalog, kazao “da nije bilo prevjeravanja na islam BiH bi bila većinski hrvatska i katolička”, na adresu Oslobođenja stiglo je pismo/demantij predsjednika Glavnog vijeća HNS-a Bože Ljubića na Zvizdićeve tvrdnje.

Demantij objavljujemo u cijelosti:

– Poštovani gospodine Zvizdiću,

Žao mi je što je jedna sekvenca iz moga govora na XI zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora BiH, kod Vas, a moguće i kod još nekih, izazvala negativne konotacije. Vidio sam da je vaše reagiranje objavljeno na portalu Vijesti.ba i dnevnom listu Oslobođenje (možda još negdje). Stoga ovaj moj odgovor upućujem upravno na ova dva medija, a stavljam na raspolaganje i ostalima. (Nadam se da će spomenuti mediji ovaj odgovor objaviti temeljem profesionalne etike i dobre suradnje koju sam do sada imao s njima).

NESLAGANJA

Gospodine Zvizdiću, imate pravo ne slagati se s tvrdnjom, iznesenom u govoru, kako je pred pad Bosne pod Osmanlije, 90% njenog stanovništva bilo katoličke vjere. Isto tako, i ja imam pravo ne složiti se s podacima koje Vi iznosite. Čak i oni autori koji zastupaju stajalište da je većina vjernika bila katoličke vjere, ne slažu se s postotcima pa tako neki navode da je katolika bilo 85%, pravoslavnih oko 6% a ostalo bi većinom bili bosanski i humski krstjani,kako su sami sebe nazivali, a koje Vi nazivate bogumilima u svom reagiranju. Ima i onih koji tvrde da je 99% stanovništva bilo katoličke vjere. Neslaganja postoje, očito je, i kod povjesničara, posebice onih bošnjačke i hrvatske provenijencije. Međutim, nepobitno je da se Povelja Kulina bana, koju smatramo „rodnim listom“ Bosne i Hercegovine, u svom uvodu i završetku poziva na kršćanske svetinje i katoličke blagdane.(„U ime oca i sina i duha svetoga“ a završava „neka mi Bog pomogne i sveto Evanđelje… (Ja Radoje banov pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto osamdeset i devet ljeta, mjeseca augusta dvadeset i deveti dan(na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja.“Poznato je da samo Hrvati katolici 29. kolovoza slave blagdan sv. Ivana Krstitelja.

Mi Hrvati često u posebnim prigodama pjevamo „na kamenu tvrdom o tom slova pišu, od stoljeća sedmog tu Hrvati dišu“. Međutim, često zaboravljamo da su i prije stoljeća sedmog ovdje živjeli neki narodi koji nisu bili niti Hrtvati, ni Bošnjaci, ni Srbi, a koje su vjere bili „boga pitaj“. Ako stvari tako postavimo onda svi mi – i jedni, i drugi, i treći -i jesmo i nismo autohtoni ovdje. Rekao bih kako smo, u svakom slučaju, jednako autohtoni jer smo i Vi, i Dodik i ja, barem dijelom, potomci tih nekih koji su ovdje živjeli stoljećima prije srednjeg vijeka.

Stoga nemojte mi imputirati ono što nisam rekao. Niti jednom rečenicom, niti aluzijom, nisam dao povoda da zaključite kako osporavam autohoni karakter Bošnjaka ili Srba u BiH, ili da je „na manipulativan i skandalozan“ način prisvajam „samo za jednu etničku skupinu“.

“OSPORAVANJE KONSTITUTIVNOSTI DOVODI DO SUK*BA”

Pored toga, smatram kako su Bošnjaci, Hrvati i Srbi etničke nacije, a ne etničke skupine, kako ih Vi nazivate. I u tome vidim mnogo veći problem za aktualne političke i nacionalne odnose u BiH, nego u svemu što sam rekao na zasjedanju HNS BiH. Za mene su Bošnjaci, Hrvati i Srbi samosvjesne i zaokružene nacije, a Bosna i Hercegovina višenacionalna država u kojoj tri spomenuta ustavotvorna i državotvorna naroda trebaju biti institucionalno i politički jednakopravna. Osporavanje konstitutivnosti bilo kojem od tri spomenuta naroda dovodi do sukoba, nestabilnosti i nefunkcionalnosti, a posebno je opasno kada narod koji je brojem većinski negira konstitutivnost naroda pozivajući se na „građansku državu“.. To je mnogo opasnije za političke i nacionalne odnose u BiH, nego bilo koja izjava o tome koliko je katolika bilo u predosmanskom razdoblju.

Gospodine Zvizdiću, za dobrobit i boljitak svih nas u BiH, volio bih da se složimo oko tvrdnji u mom govoru o strašnom demografskom osipanju Bosne i Hercegovine uključujući sva tri naroda. Volio bih da se složimo kako je neophodno hitno zaustaviti ovo „demografsko krvarenje“ kako sam, parafrazirajući Josipa Županova, nazvao iseljavanje stanovništva, poglavito mladih u fertilnom dobu, školovanih i radno aktivnih. Volio bih da se složimo s mojim apelom iz govora kako je potrebno pod hitno donijeti državnu demografsku strategiju, uz napomenu kako je po tom pitanju Vaša odgovornost mnogo veća nego moja jer obnašate visoku zakonodavnu dužnost. Volio bih da se složimo i oko zadnje rečnice u mom govoru gdje, pozivajući se na neophodne sektorske demografske politike, zaključujem kako je za uspjeh sektorskih politika neophodna politička stabilnost, a u BiH ona počiva na jednakopravnosti i međusobnom uvažavanju konstitutivnih naroda.

BLIŽA SURADNJA BOŠNJAKA I HRVATA

Vaše mi je reagiranje pružilo i priliku da konačno pojasnim jednu metaforu koju sam izrekao ujednom televizijskom inervjuu a koja još uvijek, barem kod Vas, izaziva negativnu konotaciju pa usudio bih se reći i zgražanje s obzirom na kvalifikative s kojim ste me u svom reagiranju „počastili“. Naime, u jednom dijalogu moj sugovornik (kao i mnogi prije u različitim prilikama), uporno je ponavljao neutemeljenu tvrdnju o nekom strateškom savezništvu hrvatske politike sa srpkom, navodno uperenom protiv Bošnjaka i štetnom za Bosnu i Hercegovinu. Tvrdim da je to daleko od istine. Smatram kako bi normalno bilo da Hrvati i Bošnjaci, čisto iz interesa, bliže surađuju temeljem činjenice da većina oba naroda živi u entitetu F BiH. Nažalost zadnjih skoro 20 godina, od perioda do perioda, to nije bilo uvijek tako, što je štetilo i jednima i drugima, ali i Bosni i Hercegovini. U dva je navrata bošnjačka politika formirala vlast u Federaciji bez većine legitimno izabranih predstavnika hrvatskog naroda, a u četiri navrata, većinski bošnjačkim glasovima, izabran je hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH.

Podsjećam Vas, gospodine Zvizdiću na period poslije izbora 2010., kada je formirana Vlada Federacije („Vlada platforme“) bez hrvatskog narodnog izbornog legitimiteta, te kako je entitetska većina iz Federacije (čiji ste vi tada bili dio) nudila Dodiku da vlast i na razini države formiraju dvije entitetske većine. Dodik je to odbio, vjerujem vođen srpskim nacionalnim i entitetskim interesima. Temeljem toga, legitimni izborni predstavnici Hrvata (HDZ BiH i HDZ 1990) su formirali vlast s legitimnim predstavnicima Bošnjaka i Srba na državnoj razini. Temeljem toga, ja sam ušao u vodstvo Zasdtupničkog a Čović u vodstvo Doma naroda PSBiH. Kao čin reakcije, mi smo tada reaktivirali Hrvatski narodni sabor BiH.

“OSLOBĐEN OSOBNE ILI KOLEKTIVNE M*ŽNJE”

Istina je kako je nakon toga, s vremena na vrijeme, bila primjetna tješnja suradnja između političkih predstavnika Hrvata i srpskih predstavnika iz entiteta RS. Međutim, to je bila reakcija na pokušaje mainstream bošnjačke politike da se Hrvate politički marginalizira. Ti pokušaji su još uvijek itekako prisutni i snažni na političkoj sceni u BiH. Pa kada je moj sugovrnik u TV dijalogu, uporno govorio o savezništvu Hrvata i Srba (odnosno Dodika i Čovića), ja sam reagirao meaforički, jednom izrekom koja je nastala u hrvatskim krajevima još u otomanskom periodu: „Oj Turčine za nevolju kume i ti vlaše silom pobratime“ s namjerom da objasnim kako je to navodno „pobratimstvo“, nastalo iz ljute nevolje, bazirajući to na još jednoj narodnoj izreci “ljudi se dogovaraju iz dobre volje ili ljute nevolje“. Nije mi bila namjera uvrijediti bilo koga, niti da svoje susjede Bošnjake nazovem Turcima, ili Srbe Vlasima. Nisam primjetio da je bilo tko od Srba reagirao na moju izjavu. Konačno, nas Hrvate su, u isto vrijeme, nazivali Latinima, a neki to još i danas rabe u smislu „vidi što ovi lukavi Latini rade“. A poznata Vam je i Latinska ćuprija u Sarajevu. Ne osjećam to kao uvredu jer znam tko sam. Kao što Vi gospodine Zvizdiću nemate ništa s Anadolijom, tako ni ja nemam s Rimom. Oba smo barem po fenotipu i mentalitetu vjerojatno potomci doseljenih Slavena koji su se izmješali sa starosjediocima.

Nadam se da smo se razumijeli, a još je važnije da naši čitatelji razumiju. Želim vjerovati kako je prošlo vrijeme za bilo kakva separatna nacionalna politička „pobratimstva“ u BiH, a vjeru u to mi daje aktualni koalicijski sporazum, čiji ste i vi akter, kao i izjave nekih ključnih aktera formiranja nove vlasti.

Gospodine Zvizdiću, na kraju, s gnušanjem odbacujem sve kvalifikative vezane za moj moralni i politički habitus. Kao liječnik i humanist po pozivu, a ne samo po profesiji, uvjeravam Vas kako sam oslobođen od bilo kakve osobne ili kolektivne mržnje. Ovu tvrdnju možete provjeriti i kod dobronamjernih kolega i suradnika iz vremena dok sam bio liječnik, a zatim i šef Ortopedske klinike u ratnom Sarajevu, a kasnije ratni ministar zdravstva u Vladi Republike i Federacije BiH.

S poštovanjem,

Dr. Božo Ljubić

PS.

Ovo sam pismo napisao u jutarnjim satima 06. veljače, ali mi se činilo neprimjerenim da ga šaljem taj dan s obzirom na veliku tragediju koja je zadesila Tursku i Siriju. Ovom prigodom izražavam duboku sućut i solidarnost s cjelokupnim stanovništvom spomenutih država, navodi Ljubić u svom demantiju.