Menu Close

PROFESOR HRVOJE KLASIĆ OGOLIO SVE DO KRAJA: Opet kruži priča o svjetskoj uroti i Srbima koji „nikad nisu nikoga napadali“, STVARI SU POTPUNO DRUGAČIJE…

“Potreba da se u svima ostalima (Albancima, Hrvatima, Muslimanima, Crnogorcima, Nijemcima, Amerikancima, Australcima…) pronalaze krivci, a u Srbima pravednici, brojni primjeri potpunog izostanka kritičkog pogleda na vlastitu prošlost, i kolektivna amnezija kada su u pitanju zločini koje su pripadnici srpskog naroda činili pripadnicima drugih naroda”, piše Klasić.

Piše: HRVOJE KLASIĆ

Situacija u kojoj se Novak Đoković našao pri pokušaju ulaska u Australiju postala je dobar povod za njegovu glorifikaciju, pa čak i divinizaciju, ali i demonizaciju. Sve što je ikada rekao ili napravio u životu posljednjih mu se dana izvlači kao olakšavajuća ili otežavajuća okolnost. Onima koji na Đokovića gledaju idolopoklonički apsolutno ništa ne znače argumenti koji se navode kao glavni razlog uskrate ulaska u zemlju.

Kao što im povod za kritiku vjerojatno neće biti, ako se dokaže točnom, informacija da je tenisač zaražen koronavirusom nazočio javnim događajima, odnosno da nije poštivao pravila karantene koja bi za njega trebala vrijediti kao i za sve ostale. Dok njegovi obožavatelji svaku izjavu australskih vlasti primaju s nepovjerenjem, s punim povjerenjem prihvaćaju izjave oca, brata i najbližih Đokovićevih prijatelja.

S druge strane, oni koji u novonastaloj situaciji više vjeruju australskim vlastima potvrdu Đokovićeve krivice pronalaze između ostalog i u njegovim, u najmanju ruku, kontroverznim izjavama o znanosti, medicini, povijesti, prehrani itd. A bilo ih je. Od one da se pozitivnim mislima može očistiti zagađena voda, da se bolest koju izaziva netolerancija na gluten (celijakija) može otkriti držanjem kriške kruha na trbuhu, ili da tuneli ispod “bosanskih piramida” povećavaju koncentraciju kisika u plućima. Kao što prednost daje alternativnim tumačenjima suvremenih problema poput pandemije koronavirusa Đokovića privlače i alternativna tumačenje srpske povijesti, poput onih koja srpski narod smatraju najstarijim i “nebeskim”, a Homera, Herakla, Romula (osnivača Rima), Justinijana, Fidela Castra i mnoge druge naravno Srbima.

Da se razumijemo, Novak Đoković ima pravo misliti štogod želi. I o virusima i o Srbima. Ali bi s obzirom na utjecaj koji ima bilo društveno korisnije da svoje stavove o temama za koje nije kompetentan, a koji su zasnovani na lažima, dezinformacijama i poluinformacijama, zadrži za sebe. Pa ipak, bez obzira na to što mislim da je u toliko toga u krivu kada su u pitanju stavovi o životu, to još uvijek ne znači da po pitanju situacije u kojoj se prije nekoliko dana našao nije u pravu.
Međutim, odgovor na pitanje je li u pravu ili nije ne bi smio ovisiti o činjenici da se radi o jednom od najboljih tenisača i sportaša svih vremena, kao ni o njegovim kontroverznim i ekscentričnim pogledima na život. Taj odgovor trebao bi se svoditi na jednostavnu činjenicu – je li Đoković zadovoljio sve potrebne kriterije za ulazak u Australiju, ili nije?

Aerodromska epopeja

Novak Đoković, i njegova melburnška aerodromska epopeja, poslužili su mi tek kao povod da se osvrnem na nešto što nadilazi problem jednog “neprilagođenog” čovjeka. Ono što me puno više muči su reakcije na cijelu ovu situaciju iz Srbije, ali i od Srba koji ne žive u Srbiji. Prateći situaciju u Europi i svijetu kroz prošlost i danas ne mogu se sjetiti sličnog primjera da je u jednom narodu samoobmana uzela toliko maha. Među političkim elitama, uglednim intelektualcima i crkvenim velikodostojnicima, novinarima i nastavnicima prevladava stav o srpskom narodu kao višestoljetnoj žrtvi raznih svjetskih teorija zavjera.

A trauma koju trenutno proživljava Novak Đoković samo je najnoviji primjer koji potvrđuje tu tezu. “Nole je srce Srbije. Oni hoće da ga bace na koljena. E, ne može! Nisu bacili ni Srbiju nikada. Mi nikada nismo ništa otimali niti ikoga napadali. Samo smo se branili”, upozoravao je ovih dana Đokovićev otac uspoređujući svoga sina s Isusom koji je također “imao problem, svašta su mu radili, ali on je i dalje živ u nama. Tako je i Nole”. Teza da Đoković proživljava dramu isključivo zato što je iz Srbije, a Srbija je, kako kaže otac Đoković “srce slobodarskog svijeta” postala je u međuvremenu konstatacija.

Sa Srđanom Đokovićem se slažu i svi oni koji upozoravaju da nimalo slučajno baš nekako u isto vrijeme kada i Novak svoju golgotu proživljava i Milorad Dodik. “Sramne” sankcije koje su mu nametnuli Amerikanci ustvari su napad na sve Srbe u Republici Srpskoj koja je, kako kaže predsjednica srpske vlade Ana Brnardić, nastala jer su Srbi samo tražili mir i nisu htjeli dopustiti da se ponove užasi Jasenovca i mnogih drugih stratišta.

Svi su drugi krivci

Potreba da se u svima ostalima (Albancima, Hrvatima, Muslimanima, Crnogorcima, Nijemcima, Amerikancima, Australcima…) pronalaze krivci, a u Srbima pravednici, brojni primjeri potpunog izostanka kritičkog pogleda na vlastitu prošlost, i kolektivna amnezija kada su u pitanju zločini koje su pripadnici srpskog naroda činili pripadnicima drugih naroda tijekom Drugog svjetskog rata i ratova 1990-ih, kada su u pitanju četnički pokolji nad Muslimanima i Hrvatima u Hercegovini i na Sandžaku, sudjelovanje Nedićevih i Ljotićevih vojnika i policajaca u holokaustu nad srpskim Židovima, masovni zločini srpskih vojnika nad Albancima, Muslimanima i Hrvatima u Đakovici, Skenderaju, Vučitrnu, Suvoj Reci, Srebrenici, Zvorniku, Višegradu, Prijedoru, Vukovaru, Škabrnji, Voćinu…, otvaranja logora za nesrpsko stanovništvo na teritoriju Republike Srpske i Srbije, progoni i etnička čišćenja Hrvata i Muslimana iz tzv. Republike Srpske Krajine i Republike Srpske, kao i nazivanje osoba odgovornih za spomenute zločine nacionalnim herojima, ukazuju na veliki problem s kojim se prevelik broj Srba ne želi suočiti.

A što je najtragičnije, uz političare koji se prema Srbiji odnose kao prema privatnom poduzeću, intelektualce koji se natječu u dodvoravanju vlastima, medije koji ne informiraju nego indoktriniraju i zaglupljuju, školski sustav koji mlade ne potiče na kritičko razmišljanje i toleranciju nego poslušnost i etnocentrizam, crkvu koja je često više politička nego duhovna institucija, kao i ogroman broj građana koji se već desetljećima osjećaju demoralizirano i demotivirano, bojim se da promjene nisu na vidiku. Naravno, one na bolje. One na gore mislim da su vrlo izvjesne. Posebno kada imate cijeli svijet protiv sebe.

(Prenosimo s portala Net.hr)

Related Posts