Ne zovi one koje te ne zovu, i ne čekaj one koje te ne čekaju…

Ne zovi one koje te ne zovu, i ne čekaj one koje te ne čekaju…

Blagdani prošli, utisci se sliježu, dugo će. Važno je biti u prijateljskom okruženju, kad ne možeš s obitelji. Meni je to donijelo pune baterije, uz odmorkoji je bio spavanje, razmišljanje a ponajviše odmor mozga.

Danima sam u četiri zida, samoći gostinjske sobe s pogledima u beskonačnosti, na šumu i pučinu. Zeleno i plavo uz vjetar koji je na mahove bio bura. Samo su se grane maslina i limuna savijale a grmovi ružmarina treperili.

Minimalistički vrt sa tek propupalim izdancima salate, kupusa, raštike, uredan i žedan. Svako jutro bi zalijevali da se zemlja napije i nastavi davati potrebno korijenju.

Životinje su se izmakle, baš sam tražila ježa i kornjače, žabe… nigdje, zavukle su se pred nevrijeme. U trenu je zasivilo i spustio se pljusak s gradom. Zahladilo, tražila sam pokrivač više jer i sam pogled na sivilo je unosio hladnoću.

Zrak me opijao, spavala sam gotovo neprekidno. Samo tamo mi uspijeva disati punim plućima a da ne osjetim bol. Već sam zaboravila kako to izgleda.

Pronašla sam neki svoj mir, zastala sam i kako bude.

Nema trke, strke.

Nema planova, nema budućnosti, nema me igdje.

Ne vidim se ni na jednom mjestu.

Moj maleni svemir funkcionira ali su djeca počela stvarati svoja okruženja i gnijezda svijati.

Dakle, došlo je vrijeme za nešto drugo i drugačije.

A što je to? To trebam otkriti.

Za početak, postavila sam se ispred pri donošenju odluka. Znači uzimam se u obzir, do sada to nije bilo tako.

Spoj prirode i mira, tišine, mora donijeti rezultate.

Čini mi se da mi je baš ovaj odmak od svega, ovaj mir koji me je izliječio od stresa, donio neku novu dimenziju za dalje postupke.

Dani su se nizali, vrlo slični.

Ručamo, večeramo ili doručkujemo, pa svako ode u svoju sobu. Prije i poslije bih prošetala vrtom i zagledala u čaroliju zelenih nijansi.

Legnem, čitam i zaspim. Prvi dan mi je bilo neugodno, jer sam u gostima, ipak sam došla na druženje, tad sam shvatila kad sam se došla izviniti da mi pružaju ono što trebam a to je mir, bez euforije.

Ono što mi tijelo traži trebam mu i pružiti, bar sada kada nema drugih obveza. Ako je to spavanje, onda spavati, čitanje, čitati…

Da, taj mir me razbistrio i tada sam bez griže savjesti točno slijedila svoje potrebe.

Ja koja se ustajem prije 6 i ne mogu bez kave, i te kako sam leškarila do iza 9 i do tada čitala, pisala i drijemala. Pogled mi je lutao plavetnilom i zelenilom kroz prozor uz fijuk vjetra.

Početak je tu, sve je krenulo, možda sam trebala obaviti više „razgovora“ sa sobom, nisam poslagala ladice događanja i sve smjestila na svoje mjesto. Ima vremena, naime, nisam se pripremila za biti si na prvom mjestu, sramežljivo sam počela. Smatram da je opuštena atmosfera, nema grča i trke tome doprinijela.

Idem dan za danom, pa kako bude.

Bez velikih planova i kombinacija, bez podmetanja sebe na svim poljima. Dobro je odraditi što moraš a ostalo, onako sebi za gušt daje poseban dojam i osjećaj.

Vrijeme ide, trči, nezaustavljivo je.

Godišnja doba se mijenjaju, a donose mi promjene koje tek trebam sagledati, prilagoditi i prihvatiti.

Proljeće odavno na ulicama, u parkovima, baš svagdje se zavuklo i pupa, cvijeta, čarobne boje i mirisi. Ljudi se smješkaju, lagana odjeća leprša, pokoja kap kiše povremeno nas smrkne, ali dah je tu. Mirisi cvijeća i voća opijaju, donose svježinu a boje su što donose bolje raspoloženje.

Promatram, a nisam dio te proljetne pojave. Odavno sam zamrla i zaspala i nikako da se probudim. Nekako mi je ugodno u ljušturi, u puževoj kućici u koju sam se povremeno skrivala, od trenutnih događanja i zbivanja. Sada, već dugo ne izlazim van, čak ni nosom ne provirim, imam osjećaj da ne pripadam toj sreći i laganijim osjećajima koji nose a sve ostalo se zaboravlja.

Neka čudna rutina u meni, sve sam po redu složila što moram napraviti ali ne vidim sebe i u jednoj radnji. Posao, spremanje, rad, rad, vraćanje u sivilo svoje sobe, povremeno komunikacija što moram i san. San sa košmarima i morama, ne budem naspavana i mamurna sam skoro po cijeli dan, s mučnomglavoboljom. Da li je to tlak zbog promjene vremena, proljetno čišćenje organizma? Ne znam, samo ogromna praznina odzvanja u meni sad je poput jeke. Pronađi put, ne budi sama, počni savijati svoje gnijezdo… tutnji povremeno i sve glasnije.

Da li sam na to spremna?

Da li je vrijeme? Mogu li ja to, moram li?

To je sad neki niz novih pitanja na koja nisam navikla, dobro je da su se pojavila i što tražim odgovor na njih.

Odgovore moram pronaći, nikamo ne žurim, kad se sjetim, kao da je jedan život prošao kraj mene. Uvijek sam bila okrenuta radu i sticanju blagodati za obitelj. Samo da je njima dobro i da imaju sve. Eto, to je godinama bio moj moto koji me je pretvorio u malenog robota rada.

Mama radilica je bio epitet. Sve se shvaćalo zdravo za gotovo.

Prvo moram odlučiti tko sam ja..?

Baš tako! Da li sam majka, žena, r*tnica…? neki red mora postojati.

Toliko napisa u literaturama a sve je općenito. Nema recepta.

Moram pronaći svoj put, neki novi, manje trnovit a to nije lako. Nije lako odluke donostiti. Svaka greška prouzroči kasnije štetu.

Znači, ni jednu grešku ne smijem napraviti.

Eto mi prve odluke.

Autor teksta: Ljiljana Laum

Izvor: oazaznanja