JASMIN MUJANOVIĆ ZA FOREIGN POLICY: Bidenova administracija gurnula je Bosnu i Hercegovinu u veliku krizu zbog korištenja izvršnih “bonskih ovlasti”, usluge za hrvatske i srpske tvrdolinijaše…

Teoretske šanse koje su ranije postojale da se zaobiđe HDZ-ov monopol na vlast sada će biti praktično nemoguće izbjeći.

Bidenova administracija gurnula je Bosnu i Hercegovinu u veliku krizu zbog korištenja izvršnih “bonskih ovlasti” Ureda visokog predstavnika koji nadzire provedbu Daytonskog mirovnog sporazuma, poručio je politolog sa američkog Univerziteta York Jasmin Mujanović u autorskom tekstu za Foreign Policy.

Konkretno, kako su primijetili Bodo Weber i Kurt Bassuener, primarni efekat zakona će biti podizanje praga potrebnog za nominaciju kandidata za predsjednika Federacije sa šest od 17 članova (35,3 posto) na 11 od 23 člana (47,8 posto). ). Mjesto predsjednika je kritično, jer oni daju mandat za formiranje vlasti u Federaciji. Nakon što je HDZ četiri godine blokirao formiranje vlade nakon izbora 2018., zahtijevajući provedbu slučaja Ljubić u skladu sa svojim stranačkim preferencijama, Schmidtov zakon će tu stranku vjerovatno učiniti neizbježnom u formiranju vlade.

Štaviše, njegov zakon je promijenio izbore delegata u tri primarna etnička kluba. Gotovo 80 posto hrvatskih delegata dolazit će isključivo iz etnički homogenih izbornih centara HDZ-a na račun desetaka hiljada umjerenih hrvatskih birača koji žive u mješovitijim krajevima. Teoretske šanse koje su ranije postojale da se zaobiđe HDZ-ov monopol na vlast sada će biti praktično nemoguće izbjeći. Ali razmjeri Schmidtovog etničkog zakona su još ekstremniji. Kanton Sarajevo će, na primjer, poslati pet srpskih delegata u entitetski Dom naroda, uprkos tome što Srbi čine samo 3,2 posto stanovništva kantona. Bošnjaci, koji čine 84 posto kantona, dobit će četiri delegata. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu Bošnjaci će dobiti samo jednog delegata iako čine 41 posto stanovništva. Hrvati sa 53 posto stanovništva dobit će pet delegata, dok će Srbi, sa 2,89 odsto stanovništva, dobiti dva delegata. U Srednjobosanskom kantonu, gdje Bošnjaci čine 60 posto stanovništva, dobit će upola manje delegata (dva) nego hrvatska zajednica (četiri), koja čini 38 posto stanovništva. Iako je vjerovatno da će mnogi od tih srpskih birača glasati za umjerene, probosanske stranke, dio bi mogao podržati HDZ-ove partnere u secesionističkom SNSD-u, čime bi se dodatno proširio uticaj stranke koja aktivno pokušava da razbije bosansku državu.

Razumljivo, u roku od nekoliko dana nakon odluke visokog predstavnika, probosansko-hrvatski član tročlanog državnog predsjedništva zemlje podnio je hitnu zabranu Ustavnom sudu BiH. Ali još je upečatljiviji bio međunarodni odgovor: samo su dvije ambasade podržale taj potez — Sjedinjene Države i Britanija. Delegacija EU u Sarajevu objavila je kratko pismo, jasno opravši ruke od ove afere. A koalicija od više od dva tuceta europarlamentaraca i poslanika iz cijele Evrope objavila je otvoreno pismo u kojem poziva Schmidta da poništi svoju odluku i poziva ga da svjedoči u Evropskom parlamentu. Ali u Bosni, javni bijes se fokusirao na Sjedinjene Države, koje su viđene kao arhitekta Schmidtove smicalice, dok je Britanija – opterećena vlastitom krizom domaćeg rukovodstva – samo na putu.

Očigledno bez faze, međutim, Schmidt je počeo signalizirati svoj sljedeći potez. Zatim bi koristio bonske ovlasti da se pozabavi statusom nesređene državne imovine u Republici Srpskoj, uključujući osjetljive vojne lokacije, čiji je pravni status direktno vezan za NATO aspiracije Bosne. Kao bliski promatrač bosanskih stvari, prije nekoliko sedmica sam počeo da slušam od izvora u ključnim zapadnim prijestolnicama o Schmidtovim namjerama. U popodnevnim satima 20. oktobra, direktno me je obavijestio izvor na visokom nivou iz glavnog grada EU da će Schmidt iskoristiti svoja “bonska ovlaštenja da preda bosanske državne vojne lokacije secesionističkim vlastima u entitetu RS koje podržava Rusija”. Dodao sam da razumijem da ova politika uživa punu podršku vlade SAD-a. Ujutro 21. oktobra, Ured visokog predstavnika izdao je saopštenje u kojem se objašnjava da takozvana perspektivna odbrambena imovina – tj. ona za koju je Ustavni sud BiH utvrdio da pripada i da je od neposredne koristi za Oružane snage BiH – neće biti prebačena na Vladu u Banjaluci.

No, dalje se objašnjava da šire pitanje neriješene državne imovine “zahtijeva donošenje zakona na državnom nivou od strane Parlamentarne skupštine BiH”. Taj zakon, opšte je poznato, ne može da se desi jer bi secesionističke vlasti u Skupštini Republike Srpske (nastavile) da opstruišu njegovo usvajanje, što bi logično značilo da će visoki predstavnik morati da djeluje. Štaviše, Schmidt je već 10. oktobra dao javne izjave u kojima je jasno dao do znanja da se sprema da interveniše kako bi se riješio ćorsokak. Kao takvo, bosanskohercegovački mediji prepoznali su očito negiranje namjere visokog predstavnika da interveniše u vezi sa statusom “perspektivne odbrambene imovine” u Republici Srpskoj kao potvrdu da planira nagodbu koja bi, gotovo sigurno, uključivala prijenos značajnog dijela državne imovine na secesionističke vlasti.

Usamljeni komentar Ambasade SAD-a na tu najavu, u kojem se kritikuju “spekulacije iz loših izvora o planovima OHR-a u vezi sa imovinom državne odbrane”, većina Bosanaca je isto tako protumačila kao Washington koji se otkriva kao glavni pokretač politike. Dakle, zašto su Sjedinjene Države osmislile političke usluge za hrvatske i srpske nacionalističke tvrdolinijaše koje su istovremeno sankcionisala vlastita državna i ministarstva finansija? Na nedavnoj sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, američki predstavnik je objasnio da je Schmidtova intervencija bila neophodna da bi se “deblokirala … Federacija” i “spriječio kolaps” Ustavnog suda.

Ali ako je to slučaj, zašto visoki predstavnik jednostavno nije iskoristio svoje bonske ovlasti da, barem, imenuje svoje sudije i spriječi najgori scenario za koji su američki dužnosnici tvrde da su zabrinuti? U stvarnosti, Biden je usvojio verziju bosanske politike bivšeg predsjednika SAD Billa Clintona, koju je Biden kao američki senator osudio kao oblik smirivanja. U stvari, Biden ponavlja grešku koju je Clinton napravio duplirajući sektašku disfunkcionalnost dejtonskog režima, umjesto da pomaže Bosancima u razvoju racionalne, liberalne, demokratske ustavne vlade. Poput Afganistanaca nakon katastrofalnog povlačenja Sjedinjenih Država iz Kabula, Bosanci – uključujući i veliku bosansko-američku zajednicu – bili su razbijeni Bidenovom pričom. A implikacije predsjednikove sklonosti brutalnoj realpolitici mogle bi biti još šire. Ako se ova tendencija održi, Biden bi mogao ponoviti još jednu Clintonovu grešku iz Bosne i zahtijevati od Ukrajinaca da zaustave svoje napredovanje kako bi osigurali “mir” s Rusijom po cijenu de facto podjele svoje zemlje.

Nedavna posjeta američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana Kijevu i otkrivanje njegovih pozadinskih komunikacija s Moskvom možda već ukazuju upravo na to. Ukrajina bi trebala učiti od Bosne i nastaviti dalje, bez obzira na to što Bijela kuća traži, zaključio je Mujanović.

(SB)