Menu Close

JASMILA: Volela bih da film o Srebrenici nikad nisam snimila

Ja bih voljela da ovaj film nikada nisam snimila, da se Srebrenica nije desila, da ra* nije počeo i da snimam serije poput “Se* i grad”. Ali, na žalost, kod nas je i sek* r*tno oružje koje se koristilo protiv žena u BIH, kaže u intervjuu za Nova.rs Jasmila Žbanić, rediteljka filma “Quo vadis, Aida?”.

O filmu “Quo vadis, Aida?” sarajevske rediteljke i scenaristkinje Jasmile Žbanić pričalo se i mnogo pre nego što je završen. Govori o događajima iz tri julska dana 1995. godine u Srebrenici, a u središtu priče je Aida, nekadašnja profesorka engleskog jezika koja radi kao prevoditeljka za mirovne snage UN. Kada vojska pod komandom generala Ratka Mladića zauzme grad, njena porodica i hiljade stanovnika traže zaštitu unutar kampa UN, a Aida pokušava da spase muža i dvojicu sinova izvesne smrti…

Film je svetsku premijeru imao jesenas na Venecijanskom festivalu, potom je prikazan u Torontu. Na Filmskom festivalu u Antaliji je u oktobru nagrađen za najbolji internacionalni igrani film, na festivalu El Gouna u Egiptu osvojio je “Zlatnu zvezdu” za najbolji film, a Jasna Đuričić nagrađena za najbolju žensku ulogu. Film je osvojio i Gran pri “Zlatni atlas” na festivalu u Arasu u Francuskoj… U Bosni je prvo prikazan u Potočarima, pred mladima iz Bosne i Hercegovine, Srbije i Hrvatske…

Sa rediteljkom, čini se prilično zauzetom u Berlinu gde je 2006. osvojila Zlatnog medveda za film “Grbavica”, pitanja i odgovore razmenili smo mejlom. “Quo vadis, Aida?” je bosankohercegovački kandidat za Oskara. Od početka decembra publika sa prostora cele bivše Jugoslavije može da ga pogleda onlajn.

Film “Quo vadis, Aida?” može sada da gleda i publika u Srbiji. Kakve reakcije očekujete, s obzirom na to da se bavi temom bolnom sa obe strane Drine?

– Dobijamo divne reakcije i od kolega i nepoznatih ljudi koji su vidjeli film, koji kažu da ih je film proteresao iz temelja, te koliko im je bio potreban. Vrlo malo je negativnih. Nadam se da to znači da idemo dalje…

Šta vas je motivisalo da snimite “Quo vadis, Aida?”. Kako ste se pripremali za film?

– Priča o Srebrenici je priča o nama. Ne samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti. Pripreme su bile duge i izuzetno teške, razgovori sa svjedocima koji su bili tamo, sa holandskim vojnicima, ljudima iz UN-a, čitanja i gledanja materijala, obilazaka lokacija, masovnih grobni*a. To je bilo potrebno da se napiše scenario. A raditi ovakav film u Bosni i Hercegovini, zemlji gdje ne postoji filmska industrija je zaista veliki izazov.

Šta je vama pri snimanju najteže palo?

– Političke blokade su nas smarale. Osim svih silnih produkcijskih i rediteljskih izazova koji ovako zahtjevan film ima, morali smo se baviti stalnim preprekama koje su imale političku pozadinu.

Jasna Đuričić briljira u naslovnoj ulozi, a Boris Isaković upečatljiv je kao Ratko Mladić. Kako je došlo do toga da dvoje novosadskih igraju u vašem filmu?

– Prostor bivše Jugoslavije tretiram kao jednu jedinstvenu kulturnu cjelinu. Kada biram saradnike ne filmu, ne gledam odakle ko dolazi, nego da li govori naš jezik – koji također smatram jednim jezikom – i da li su ta glumica i glumac najbolji za taj lik. Pošto su Jasna Đuričić i Boris Isaković apsolutno najbolji – bila sam presretna da imam priliku raditi s njima.

Mislite li da je film moguće gledati bez predznanja o tome šta se u Srebrenici dogodilo? Kako ga gleda publika na inostranim festivalima?

– To nam je bio najveći izazov na nivou scenarija jer ljudi ne znaju šta se tačno desilo. Kada se obrađuje tema Holokausta, autori mogu odmah ući u priču jer svi znamo tačno šta se desilo, međutim ovdje smo morali naći pravi put kako uvesti gledaoce da shvate činjenice, a posebno šta je tu radio UN. Mislim da smo uspjeli jer ljudi se potpuno mogu poistovjetiti sa Aidom i njenom sudbinom. Od Venecije, Toronta, Beča, Pariza, Jerusalema, Ankare, Pusana, Makaoa… dobijemo izuzetno jake emotivne reakcije.

Bosanskohercegovački kandidat za Oskara ove godine je vaš film, a srpski kandidat je “Dara iz Jasenovca”. Oskara je svojevremeno osvojila Tanovićeva “Ničija zemlja”. Da li su te strašne teme jedino po čemu se Balkan prepoznaje u svetu?

– Društva se ne prepoznaju samo po filmovima. Njemci proizvode i filmove o nac*zmu, ali danas ih prepoznajemo po tome što su izmislili vakcinu protiv korone, što prave najbolje automobile, što imaju izuzetnu demokratiju, što su primili 800.000 izbjeglica. Ja bih voljela da ovaj film nikada nisam snimila, da se Srebrenica nije desila, da rat nije počeo i da snimam serije poput “Se* i grad”. Ali, na žalost, kod nas je i sek* ra*no oruž*e koje se koristilo protiv žena u BIH gdje je 20.000 žena silo*ano, pa sam o tome napravila film “Grbavica”. Jedva čekam da postanemo društvo u kojem ću se baviti – kao, recimo, moj danski kolega, sjajni reditelj Vinterberg u filmu “Another Round” – da li je dobro imati 0,05 odsto alkohola u krvi da bi ti bijeli privilegovani život imao smisla.

Izvor Nova.rs

Related Posts