IVAN VIDENOVIĆ ZA “SB”: “Vučić će za Evropu da odigra važnu ulogu vezanu za Dodika, on će ga…”

Ivica Dačić ozbiljno aterira, što je dobar znak: djeluje da odbija da bude dio planiranog masovnog zločina. Dačić je oportunista i uvijek bira najjačeg saveznika. To radi i sada – pokušava da se izvuče, da siđe sa broda.

Evropska komesarka za proširenje Marta Kos svoj je prvi susret sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem opisala kao – konstruktivan, ponovivši da Brisel očekuje jasnu orijentisanost Srbije ka Evropskoj uniji, što uključuje ”snažno civilno društvo i nezavisne medije”.

Nedugo nakon srdačnog razgovora predsjednika Srbije sa komesarkom Kos, lider opozicione Stranke slobode i pravde Dragan Đilas je u svom otvorenom pismu visoku briselsku službenicu podsjetio da je u Srbiji istog dana ”dokazano da je Aleksandar Vučić koristio zvučno oružje protiv svog naroda, na koga je, u nameri da izazove krvoproliće, poslao batinaše i kriminalce”.

Razgovarala Tamara Nikčević

”Vučić itekako ima razloga da bude zadovoljan nedavnom posjetom Briselu, susretima sa Generalnim sekretarom NATO Markom Ruteom i Evropskom komesarkom za proširenje Martom Kos. Vučićeva politika sjedenja na ruskoj stolici i glumljenja evropskih integracija očito prolazi. Zapad to toleriše”, kaže za Slobodnu Bosnu profesor Beogradskog univerziteta Ivan Videnović.

Profesor Videnović dodaje da su liberalno orijentisani građani Srbije od komesarke Kos očekivali drugačije poruke.

”Očekivali smo, na primjer, da Vučiću jasno bude rečeno da nije dozvoljeno sankcionisanje slobode okupljanja, kršenje osnovnih ljudskih prava, te da će, kada je riječ o Srbiji, veliki evropski plan regionalnog razvoja biti doveden u pitanje bude li nastavljeno sa ograničavanjem sloboda, uključujući slobodu medija…Nažalost, ništa od toga!”

Zašto?

Jasno je da EU sarađuje sa izabranim zvaničnicima, ali razgovore sa proruskim autokratom ocijeniti kao konstruktivne zaista je teško razumijeti. Naročito nakon što je režim u Beogradu protiv mirnih demonstranata upotrebio zvučni top.

Mediji spekulišu da je predsjednik Vučić sa briselskim zvaničnicima pregovarao i o Miloradu Dodiku.

Nije Dodik najjača Vučićeva karta. Ne vjerujem, dakle, da Evropska komisija Vučića toleriše isključivo zbog obećanja da će obuzdati Dodika. Pritom, ne vjerujem ni da Vučić ima toliko uticaja na Dodika, koga, ako neko zbilja bude obuzdavao, to svakako neće biti Vučić, nego EUFOR. Srbija tu nema šta da traži. Jedino u čemu Vučić može da pomogne Evropi, a već joj je pomogao, je da pacifikuje atmosferu u srpskom društvu u slučaju hapšenja Milorada Dodika.

Može li to predsjednik Vučić?

Može. Eventualno hapšenje Dodika i kriza koju on proizvodi u BiH malo koga u Srbiji interesuje, malo koga uznemirava. Srbija trenutno ima važnijih problema. Pored toga, građanima Srbije dosta je Dodikovog učešća u Vučićevim prevarama – od izbornih do ostalih. Najzad, koliko vidim, ni opoziciju u Banjaluci mnogo ne zanima Dodikova politička sudbina, što je dobra vijest.

Sa druge strane, krizu koju proizvodi Milorad Dodik Evropa vidi kao bezbjednosnu prijetnju.

Koliko ozbiljnu?

U mjeri mogućnosti da se aktuelni politički sukob dva bosanskohercegovačka entiteta prelije na cijelu BiH, a onda i na region. Moguće je da je Vučić imao tako srdačan prijem i u NATO i u sjedištu EU i zbog obećanja da će nemiri, ako do njih uopšte dođe, ostati na teritoriji BiH. Vjerujem da je svojim domaćinima Vučić dao određene garancije u tom smislu, kojima su oni očito zadovoljni.

Budući sinhronizovana sa sistemom odbrane NATO, Srbija je jedna od važnijih karika u evropskom bezbjednosnom lancu, bez obzira na Vučićevu emocionalnu, ideološku i političku vezanost za sovjetske i staljinističke ”vrijednosti” i poziciju.

Kada sam rekao da Vučić u rukama ima kartu važniju od Dodika, upravo sam na to mislio: EU Vučića toleriše zbog strateških i bezbjednosnih pitanja. U novoj evropskoj bezbjednosnoj strukturi, u procesu naoružavanja, Evropa Balkan tretira kao svoj integralni dio. Nema ”balkanske rupe”. Novi bezbjednosni štit i slanje mirovnih snaga u Ukrajinu podrazumijeva učešće svih država regije.

Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Albanija članice su NATO. U čijoj je tačno zoni Srbija?

Ukoliko se zaista ostvare planovi Donalda Trampa, Srbija bi, zajedno sa Slovačkom, Mađarskom, možda Rumunijom, Moldavijom, Gruzijom i Ukrajinom mogla postati dio sovjetske zone. EU reaguje, svjesna da Tramp ozbiljno radi na anuliranju rezultata Hladnog rata, odnosno na poništenju velike pobjede Zapada nad SSSR-om. Svijet bi se zaista mogao vratiti na interesne zone, uprkos pokušajima Evrope da ostane zajednički ekonomski i bezbjednosni prostor, pa i po cijenu zatvaranja očiju pred onim što rade pojedine evropske autokrate, uključujući Vučića.

Ima li duboka politička kriza u Srbiji kapacitet da pokvari idilu predsjednika Vučića i EU? Može li, dakle, Brisel sa sigurnošću računati da će predsjednik Vučić i dalje biti ključni politički faktor i donosilac odluka u Srbiji?

Ne može. Mislim da će se prilike u Srbiji promijeniti u smislu kohabitacije ili osipanja moći Srpske napredne stranke (SNS). Moć koju su naprednjaci imali prije 1. novembra 2024. i pada nadstrešnice u Novom Sadu, oni odavno nemaju. Čak i da građanska pobuna u Srbiji ne dovede do revolucionarnih promjena, SNS će sama početi da modifikuje vlastito ponašanje i stil političkog djelovanja. Tim prije što su, vidimo, izloženi veoma neprijatnim reakcijama na lokalnom nivou: od Obrenovca do Kraljeva i Niša, Vučićevi gradonačelnici i istaknuti članovi stranke meta su bijesnih građana, što će u dobroj mjeri odrediti status SNS-a u budućnosti. Vučić više neće biti u stanju da njihov status u lokalnim samoupravama pokriva sopstvenim autoritetom; neće moći da ih zaštiti u svakom mjestu na kojem, zbog svoje osionosti i bahatosti, počinju da budu meta. U tom smislu, moć SNS-a će opadati.

A predsjednika Vučića?

Nisam siguran. Naravno, EU je pragmatična i sarađivaće sa onim ko u Srbiji bude imao stvarnu političku moć.

Koliko je građanima Srbije danas uopšte stalo do podrške ovakve EU, čije vlade, zbog potpore predsjedniku Vučiću, sve oštrije kritikuje ozbiljna evropska štampa?

Većina građana koja učestvuje na protestima odavno se pomirila sa tim da, uprkos svemu, Brisel favorizuje Vučića. Čak i dio liberalne javnosti u Srbiji koji se dugo opirao da priznamo pristrasnost Brisela, shvata da je ovo što se događa naša stvar, koja se dobije klasičnom narodnooslobodilačkom borbom. Bez oružja, razumije se. Ovdje više nije riječ o karakteru protesta, o simbolima koji se nose, nego o tome da smo ostali sami i da se za demokratski društvo moramo izboriti sa ili bez podrške Evrope. I to u okolnostima u kojima je autoritatizam postao ne incident, nego mainstream. Gledamo široko rasprostranjeno lomljenje demokratskog uređenja, koje će Vučić, izađe li kao pobjednik, isto tako široko primijeniti u Srbiji.

U drugom planu je, kažete, karakter demonstracija. Kakav?

U početku sam bio dosta kritičan, naročito kada je počelo organizovano nošenje zastava sa porukom SNS-a upućenom Kosovu. Govorim o poruci ”Nema predaje”. Ispostavilo se, međutim, da je riječ o organizovanoj akciji jedne NVO, od koje su se studenti ubrzo ogradili. Nakon četiri mjeseca, mislim da su protesti u Srbiji dominantno bitka za evropske vrijednosti – za jednakost građana pred zakonom, za poštovanje ustava, protiv korupcije, za normalno funkcionisanje institucija…

Naravno, liberalni dio javnosti potencira čistunstvo i ima potrebu da fiksira ono što je negativno.

Što je negativno?

Tokom velikog protesta 15. marta, pored Glavne pošte u Takovskoj ulici, vidio sam transparent sa fotografijom Ratka Mladića. Te se svinjarije više ne smiju tolerisati. Uostalom, prvi se put događa zbližavanje građana i studenata iz različitih krajeva Srbije. Taj bi se proces mogao definisati kao sazrijevanje naroda u političku naciju.

Posljednjih trinaest godina Vučić se neprekidno poziva na srpski narod, obraća se gotovo isključivo ”našem narodu” u Srbiji, Hrvatskoj, BiH, u Crnoj Gori, na Kosovu. Studenti su u tom smislu napravili važan iskorak: srdačan susret studenata iz Kragujevca, Niša i Novog Pazara ogroman je civilizacijski korak naprijed – iz države naroda ka modernoj političkoj naciji okupljenoj oko zajedničkog interesa. Najzad, svi liberalni krugovi i ličnosti regiona javno su podržali studentske proteste u Srbiji, što predstavlja poraz ksenofobične politike Vučićevog režima, koji je godinama građane trovao pričama o tobožnjoj mržnji ostalih naroda u odnosu na Srbe.

Na ulicama Beograda je 15. marta bilo između 300 i 500 hiljada ljudi. Nakon najvećeg protesta u modernoj srpskoj istoriji, predsjednik Srbije se obratio javnosti i kazao da je zadovoljan. Je li imao razloga?

Jeste. Uprkos očekivanjima, studenti, naime, nisu definisali svoj ”peti zahtjev”. Koji je politički.

S obzirom na to da uporno odbijaju saradnju sa opozicionim strankama, studenti su imali obavezu da to učine, iako su i time preuzeli odgovornost za društvo. Ne možete biti malo nosioci promjena ili revolucije, a malo dijete. A dijete ste onda kada vam se postave ozbiljna pitanja.

To znači da bi studenti u jednom momentu mogli postati prepreka procesu demokratskih promjena?

Samo ako budu insistirali na krajnje nedefinisanim, neorganizovanim i lako manipulativnim formama poput zborova građana koje predlažu. Zborovima ukidate parlamentrani sitem, predstavničku demokratiju, institucije. Kao direktna demokratija, zborovi mogu da funkcionišu na nivou rješavanja lokalnih problema, ali se sistem ne možete mijenjati stihijom. Sistem predstavničke demokratije postoji; on se mora popraviti, ne ukinuti. To je razlika. Pored toga, bilo bi veoma važno da se studenti konačno opredijele između dobra i zla: ne mogu svi biti jednako loši; ne mogu se, i pored svih zamjerki, izjednačiti režim i opozicija. Morate konačno reći ko su vam saveznici, a ko politički protivnici.

Pojedini analitičari tvrde da su ili anarhija ili diktatura izlaz iz postojeće krize. Što Vi mislite?

Naravno, studenti mogu da odustanu i da svoje profesore, podržavaoce i građane prepuste otvorenoj odmazdi režima, koja bi neminovno uslijedila. Tim prije što ničim nije ni spriječena. Drugo, mogu da radikalizuju proteste.

Kako?

Primjenom legitimine sile.

Što to znači?

Legitimna sila bila bi zauzimanje onih institucija koje ne rade svoj posao. To ne znači otimanje, nasilna promjena ustavnog uređenja…

Nego?

Primoravanje institucija da svoj posao rade u skladu sa zakonom. Studenti su više puta pokazali da to neće i ne žele. U momentu kad je upotrebljen zvučni top, studenti su, na primjer, skinuli zaštitne prsluke i objavili kraj protesta. U prvom momentu, to mi je djelovalo kao napuštanje građana. Na kraju, njihova se odluka pokazala veoma mudrom.

Treći način izlaska iz postojeće krize je da se studenti uključe u postojeći sitem, da naprave političku organizaciju i izađu na izbore kakvi god da su, svjesni da režim nikada neće obezbijediti bolje. Ako ga već niko spolja na to ne primorava, mora ga primorati neko iznutra.

Izašli biste na izbore pod postojećim uslovima?

Ako ne postoji drugo rješenje. Tokom građanskih protesta, studenti su sigurno probudili dva miliona ljudi u Srbiji. Ta je sila u stanju da obezbijedi sva biračka mjesta na eventualnim izborima i da Vučiću ne dozvoli novu izbornu krađu. Tako se može pobijediti Vučić i SNS.

Ako studenti, pak, ne žele da se direktno bave politikom, mogu da podrže privremenu vladu koja bi uredila sistem, sredila biračke spiskove, izborne zakone, koliko-toliko oslobodila medije, kontrolisala glasače sa dvostrukim, trostrukim prebivalištem. Posljednje slobodne izbore u Srbiji imali smo 2012. godine. Pošto znamo da fašisti na vlast dolaze na slobodnim izborima, jedan od ciljeva studentske narodnooslobodilačke borbe mora biti vraćanje slobodnih izbora. To je uslov ne samo uspotavljanja demokratskog društva, nego i vraćanja studenata onamo gdje im je mjesto – na fakultete.

Koliko će nasilje režima iskazano 15. marta uticati na stabilnost vlasti?

Ivica Dačić ozbiljno aterira, što je dobar znak: djeluje da odbija da bude dio planiranog masovnog zločina. Dačić je oportunista i uvijek bira najjačeg saveznika. To radi i sada – pokušava da se izvuče, da siđe sa broda. Sa druge strane, jasno je da je 15. marta upotrebljeno neko oružje. Pitanje je ko ga je aktivirao – policija, žandarmerija, BIA, vojska, pravojne strukture, privatno lice u ime režima… Ko?! Nešto se desilo, iako režim to negira. Moraće da se istraži, da vidimo dokle je ko spreman da ide.

Dokle je predsjednik Vučić spreman da ide, što mislite?

Kao i svaki nasilnik i radikal, Vučić je spreman da ide dok ne osjeti otpor. Prekid protesta od 15. marta vidi kao svoju pobjedu, jer su se građani, nakon zvučnog topa, povukli. Da to nisu učinili, Vučić bi bio u ozbiljnom problemu.

Kao i Srbija.

U onom Vučićevom parku bilo je najmanje 2000 ljudi: pod crnim kapuljačama, sa maskama, spremni na obračun sa građanima. Da su naišli na otpor, vjerovatno bismo danas imali drugačiju situaciju. I oni su kao Vučić: napreduju i prijete dok ne naiđu na otpor. Kada dobiju odgovor, povuku se. Vučić je silan i jak onoliko koliko su mu protivnici slabi. A to je logika svakog nasilnika.