GOJKO BERIĆ PIŠE: “Ko je izdao Bakira Izetbegovića?”

“Ako u armiji od 100 hiljada ‘zavjerenika’ ne postoje zajednički motivi da se legitimno porazi jedna promašena politika, onda su ti glasovi otišli u vjetar. Bilo kako bilo, bolji život je prestao zajedno sa posljednjom epizodom istoimene TV serije”.

Svi znamo da su nedjeljni izbori po mnogim prognozama bili označavani kao događaj od istorijske važnosti za Bosnu i Hercegovinu, kao naše biti ili ne biti, ali nakon što je njihov ishod postao poznat u Sarajevu je zavladala čudna tišina. Niti se pobjednici u trci za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva bogzna kako diče svojom spektakularnom pobjedom, niti poraženi, kako stvari trenutno stoje, namjeravaju otvoriti raspravu o razlozima Izetbegovićevog debakla.

Onima koji su mandat povjerili Denisu Bećiroviću kao da nije bilo dovoljno što su ponižavajuće kaznili lidera SDA, jer su očekivali da će se zajedno s njim i njegova stranka naći na koljenima. Ali kako se to nije desilo, nije se desila ni očekivana promjena. Otuda i primjetna ravnodušnost među biračima koji su uskratili svoj glas Izetbegoviću.

Da su, što se toga tiče, bili u pravu vidjelo se svega nekoliko sati nakon zatvaranja biračkih mjesta, kada je prvi u Bošnjaka u vidu kafanskog vica pravdao svoj poraz, a nije smogao ni toliko pristojnosti da Bećiroviću čestita više nego uvjerljivu pobjedu. Čak je izjavio da u stranci neće biti nikakvog talasanja zbog njegovog poraza.

“Zašto bismo sami sebe kažnjavali kad ne samo što nismo gubitnici, nego smo još i ojačali?”, bio je ironičan u toj prvoj postizbornoj noći. Usput rečeno i Mirko Šarović je pretrpio potop u sudaru sa Željkom Cvijanović, izgledao je kao pokisla kokoš, ali je ipak dostojanstveno priznao poraz i čestitao Dodikovoj favoritkinji.

Sutradan nakon izbora, na centralnoj sarajevskoj pijaci mimoišao sam se sa jednom starijom gospođom. Znamo se iz viđenja. “Samo neka su otišli”, dobacila mi je u prolazu odmahujući rukom. Ali oni nisu nikud otišli. Bakir Izetbegović se ni pod kakvim pritiscima, a ponajmanje iz moralnih razloga, neće povući sa položaja sa kojeg suvereno vlada strankom, još je manje vjerovatno da će biti smijenjen, a najmanje da će se povući iz politike. Politička kultura koja podrazumijeva odlazak poraženog lidera nije na ovim prostorima primjenjiva.

Što se tiče gospođe Sebije Izetbegović, koju je njen suprug na velika vrata uveo u politiku, ona odlučno grabi na tom putu. Iako je u posljednjim danima predizborne kampanje održala jedan od najodvratnijih govora iz arsenala radikalnog etnonacionalizma, iako se njeno ime provlači kroz nekoliko afera, glasačka mašinerija SDA nagradila ju je delegatskim mandatom u Skupštini Kantona Sarajevo u koju ulazi sa kapitalom od preko 10.000 glasova. Nije ovo usamljen dokaz da je nacionalizam postao još efikasnije pogonsko gorivo politike koja se hrani mržnjom i podjelama. Jedan od razloga što je tako je globalni svijet današnjice sa sve više desničarskih režima, utemeljenih na trojstvu obitelji, države i Boga.

Izetbegović je pao u konkurenciji za državni vrh, ali je SDA stekla nove pristalice. Dodik je za prsa pobijedio Jelenu Trivić u trci za predsjednika RS-a, ali je SNSD nadmoćno pobijedio u pohodu na sve nivoe vlasti.

Dragan Čović je učvrstio svoj položaj, a HDZBiH, sudeći po atmosferi koja vlada u većini mjesta sa hrvatskom većinom, euforično proslavlja svoju do sada najuvjerljiviju pobjedu. Izmjene u Izbornom zakonu koje je visoki predstavnik Christian Schmidt nametnuo neposredno po završetku izbora dale su Čoviću za pravo da izjavi kako se “nikad više politika u BiH neće moći voditi bez ove stranke”. Konkretnije rečeno, ona je jedina bez koje se ne može formirati ni federalna, ni državna vlast.

Bilo kako bilo, pod zastavama etnonacionalizma sada marširaju i neki birači koji možda nisu nacionalisti, ali smatraju da im nacionalizam pruža kakvo-takvo utočište pred prijetnjama zlokobnih sila koje kruže današnjim svijetom. Vremena su teška, a neizvjesnost velika. Antonio Guterres, glavni tajnik UN-a, rekao je nedavno da je svijet “već zakrčen u kolosalnoj globalnoj disfunkcionalnosti”. Nuklearni rat bi označio kraj svega, sve bi nakon njega postalo nevažno – demokratija, ljudska prava i slobode, međudržavne granice, čak i same države. Kraj civilizacije! Ipak, svijet nastavlja da živi sa problemima koje ima i od kojih neki, poput siromaštva, gladi i prijetećeg ekološkog samoubistva čovječanstva traju decenijama. To važi i za stanovnike BiH, zemlje koja je postala “crna rupa” Evrope. Vratimo se pitanju iz naslova ove kolumne: Ko je izdao Bakira Izetbegovića? Zašto je to pitanje tako važno? Jednostavno zato što su birači dali ogromnih 100 hiljada glasova više Denisu Bećiroviću.

Ali, mi ne znamo ko su ti građani, niti kakav je njihov socijalni status. Ima li unutar te velike “zavjereničke” zajednice članova SDA? A što je najvažnije, ne znamo šta su sve bili njihovi razlozi da glasaju manje za Bećirovića, a više protiv Izetbegovića. Da li su svi oni podjednako frustrirani njegovim radikalnim nacionalizmom i razmjerama korupcije u SDA? Ako ne postoje ozbiljni zajednički motivi da se legitimno, olovkom, porazi jedna promašena politika, onda su ti glasovi otišli u vjetar. Rezultati izbora su poznati, ali niko ne zna čemu će oni poslužiti. Apatija postaje sve dominantnije stanje našeg duha. TV reporteri su uporno, valjda agitujući, najavljivali da će na birališta doći “više građana nego ikad”.

Došlo ih je pet posto manje nego prije četiri godine! Ko još vjeruje da sve to ima smisla i da će sutra svanuti bolji dan? I da će svakog narednog dana život biti bolji? Bolji život je prestao zajedno sa posljednjom epizodom istoimene TV serije.

Svojevremeno je među građanima Sarajeva kružio sljedeći vic: “Političari nas uvjeravaju da će nam biti sve gore prije nego što nam opet bude dobro – ako bude!” Nije li taj crnohumorni vic danas aktuelniji nego što je bio prije petnaest ili dvadeset godina!?

(Oslobođenje)