Menu Close

DAVOR GJENERO PIŠE: “Matthew Palmer je Dodiku otvoreno najavio da bi njegovo rastakanje institucija BiH moglo završiti…”

– Američki timovi za Balkan polako nastaju, a prioritetno su formirani za BiH i Kosovo. Iz saslušanja dvojice novih američkih ambasadora u ove dvije države Michaela Murphyja i Jeffreyja Hoveniera potpuno je jasno da je ključni cilj Amerike potisnuti dva štetna vanjska utjecaja s ovog prostora, ruski koji stvara konflikte i nastoji ih zamrznuti, i kineskog koji razara ekonomije poticanjem koruptivnih praksi koje blokiraju slobodno tržište.

Piše: Davor GJENERO

Iako su mnogi na Balkanu razočarani ishodom Summita EU na Brdu kod Kranja, ništa više od onog što je rečeno o perspektivi država „Zapadnog Balkana, vezano uz njihovo članstvo u Europskoj uniji, nije se ni moglo očekivati. Nekima koji ne razumiju mehanizme djelovanja EU zasmetalo je što se neslužbeno tekst završne izjave pojavio u medijima i prije nego što je Summit započeo. Međutim, svakome tko razumije djelovanje mehanizama Unije jasno je da je zajednička europska politika proširenja jedna od onih u kojoj se odluke donose konsenzusom, a ne preglasavanjem unutar Europskog vijeća, pa je taj konsenzus potrebno postići unutar stalnih mehanizama unije, uglavnom unutar COREPER-a, stalnog tijela kojeg čine akreditirani predstavnici (ambasadori) država članica pri EU u Bruxellesu. Tako je i u ovom slučaju slovenski prijedlog koji je govorio o ubrzavanju pregovora o članstvu i roku do 2030. godine, kada bi sve države Zapadnog Balkana trebale postale članicama Unije, bio predmetom usklađivanja na COREPER-u, i, posve očekivano, slovenski prijedlog o definiranju ciljne godine za postizanje članstva nije prošao.

Prijedlog o roku do kraja desetljeća bio je jednostavno nerealan. Pred nešto više od godine dana, u vrijeme prethodne crnogorske administracije, činilo se da bi jedino Crna Gora mogla dojedriti do statusa članice u tom roku, u toj svojevrsnoj regatnoj plovidbi Zapadnog Balkana prema Bruxellesu. Nažalost, danas Crna Gora de facto nema izvršne vlasti, nema parlamentarne većine, a nije niti jasno kada će se i kako razriješiti parlamentarna kriza, a vlada koja je vladala u protekloj godini nije napravila ništa za ispunjavanje pristupnih kriterija.

Kako se problemi poput aktualnog crnogorskog rješavaju u konsolidiranim demokracijama dobro se može vidjeti na slučaju Austrije. Kad se pozicija kancelara Sebastiana Kurza zatresla zbog sudskih istraga vezanih uz njegovo ilegalno financiranje pozitivnog publiciteta u medijima i kad su se mlađi partneri u Vladi, Zeleni, počeli odmicati od njega osobno, ali i od starijeg vladinog partnera, konzervaivne Austrijske narodne stranke (ÖFP), sjajni austrijski predsjednik Alexander Von der Bellen, koji brine o stabilnosti države, odmah se pojavio u javnosti i rekao ključnu rečenicu: ovo je kriza vlade, a ne kriza države. Započeo je konzultacije i prije nego što dođe do loma među partnerima on će biti spreman za rješenje, ili za davanje mandata za sastavljanje nove vlade u okviru postojećeg parlamenta nekom drugom akteru, ili za raspuštanje parlamenta, formiranje prijelazne vlade koja će osigurati stabilnost zemlje i raspisivanje novih parlamentarnih izbora, kao što je to bilo pred nešto više od dvije godine, kad se raspala prva vlada koju je vodio Sebastian Kurz, ona s populističkim radikalima, koja se raspala nakon afere Ibiza (iz koje se jasno vidio ruski koruptivni utjecaj na austrijske populističke protudemokrate). Crnogorska opozicija, koja se okupila nakon desanta na Cetinje i nedvosmislenog iskazivanja kvislinškog karaktera kabineta Zdravka Krivokapića, dala je prijedlog koji je na istom tragu onome Von der Bellenovu, jer kriza vlade ne bi smjela postati krizom države. Međutim, nepostojanje osnovne parlamentarne kulture današnje parlamentarne većine onemogućuje racionalno rješenje. A postojeća administracija posve je obustavila bilo kakve reforme koje bi Crnu Goru vodile prema članstvu u EU i zatvaranju nekog od otvorenih pregovaračkih poglavlja.

Na Brdu kod Kranja postalo je jasno da države članice od balkanskih pretendentica na članstvo očekuju harmonizaciju njihovih vanjskih politika sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom poltikom EU, što je Crna Gora u prošlom mandatu postigla, ali i da se od tih država očekuje doprinos europskom sigurnosnom identitetu, a on je prije svega povezan s euro-atlantizmom. Drugim riječima, od budućih se članica Unije očekuje da prije pristupanja EU pristupe i u sustav kolektivne sigurnosti NATO saveza, a ne da proglašavaju formalnu neutralnost, pa da se onda naoružavaju sukladno interesima europskih ključnih rivala: Rusije i Kine.

Iako je na Brdu jasno poručeno zemljama kandidatkinjama i potencijalnim kandidatkinjama, da se od njih očekuje izgradnja zajedničkog tržišta, koje će im biti svojevrsna priprema za članstvo, posve je očito da se Vučićev koncept „Otvorenog Balkana”, kojeg su i EU i SAD donedavno snažno podupirale, više nigdje ne spominje. Izgleda da je konačno policy planerima postalo jasno da je u uvjetima u kojima se nudi koncept „Otvoreni Balkan”, dakle bez garancije simetričnih odnosa, bez koncepta izgradnje trajnog mira i bez priznavanja nepromjenjivosti granica (koje, pak, ne smiju biti prepreka ekonomskim aktivnostima i suradnji i kretanju ljudi), riječ o opasnom projektu uspostavljanja hegomonije jedne države na ovom prostoru.

Koncept „ciljanog datuma pristupanja” napušten je nakon pristupanja Bugarske i Rumunjske Europskoj uniji, zbog problema koje su te države donijele sa sobom, zbog „nesavršene” pripreme za članstvo. Zato je za njih i bio potreban takozvani CVM mehazizam, Mehanizam kontrole i verifikacije, kod raspolaganja sredstvima iz europskih fondova. Hrvatska je u Uniju ušla bez ciljanog datuma, a na osnovu udruženih napora političke klase i građanskog društva, što je bitno osnažilo demokratsku političku kulturu i demokratske institucije, a unatoč „reverzibilnim procesima” koji su nakon pristupanja zahvatili Hrvatsku, kao i većinu novih demokracija koje su pristupile Uniji, znatan dio tog napretka ostao je trajna vrijednost. Zato je bilo unaprijed jasno da slovenska ideja o vraćanju konceptu „ciljanog datuma” jednostavno ne može proći.

Iako se trenutno zaoštravaju odnosi između Unije i nekih od „iliberalnih demokracija”, a sukob Bruxellesa i vladajućih u Varšavi je najsnažniji, ne treba precjenjivati značenje tih napetosti. Iako aktualne administracije u nekim od novih demokracija nastoje rastočiti demokratski razvoj svojih zemalja, u njima nema onakvog političkog monopola kakav je Aleksandar Vučić stvorio u Srbiji i te vlade imaju snažnu demokratsku opoziciju, koja potencijalno nakon prvih slijedećih izbora može preuzeti upravljanje tim državama. Europska unija ni izbliza nije na rubu raspada, kao što to nastoji prikazati prije svega loš ruski agitprop.

Iako se spekulira o nekim novim napuštanjima Unije, nakon onoga što se u Britaniji događa nakon Brexita, posve je sigurno da se političko tijelo niti jedne države članice neće odlučiti za napuštanje sigurnog krova Europske unije. Koliko god neki neuspješni i nedemokratski trenutni vladari u zemljama članicama svodili članstvo na mogućnost pridobivanja novca iz EU fondova, Unija je i dalje prije svega zajednica utemeljena na zajedničkim vrijednostima: vladavini prava, zaštiti ljudskih prava i sloboda, ekonomskim slobodama, uravnoteženom i ravnomjernom razvju, te mirotvorstvu.

Temeljne vrijednosti Unija dijeli i sa transatlantskim partnerima iz SAD, a administracija predsjednika Bidena jasno govori o tom vrijednostima. Bidenova se Amerika vraća Europi i ona mora, nakon napuštanja Afganistana i proklamiranja ideje da SAD više neće vojnim intervencijama nastojati širiti liberalno-demokratske vrijednosti i uspostavljati demokratske vlade, pokazati što je ta nova američka međunarodna paradigma. Izgleda da je Balkan, koliko god njegova važnost na globalnoj razini ne bila posebno velika, područje na kojem administracija Biden-Harris želi afirmirati novu platformu.

Američki timovi za Balkan polako nastaju, a prioritetno su formirani za BiH i Kosovo. Iz saslušanja dvojice novih američkih ambasadora u ove dvije države Michaela Murphyja i Jeffreyja Hoveniera potpuno je jasno da je ključni cilj Amerike potisnuti dva štetna vanjska utjecaja s ovog prostora, ruski koji stvara konflikte i nastoji ih zamrznuti, i kineskog koji razara ekonomije poticanjem koruptivnih praksi koje blokiraju slobodno tržište. Američka je diplomacija skinula rukavice i otvoreno govori o nužnosti eliminiranja političkih aktera koji pod ruskom zaštitom generiraju krize i koji šire korupciju. Nevjerojatno je da je upravo u vrijeme kad Amerika jasno razlaže svoje buduće prakse u međunarodnim odnosima, i posebno nove politike prema Balkanu, režim u Beogradu dopustio da se obnovi dvije godine star slučaj, koji sam vrh vlasti dovodi u vezu s narko-kartelom (slučaj Jovanjica) i da se Vučićev unutarnji krug odlučio pokrenuti obračun unutar vrha vlasti (eliminacija bivšeg ministra unutarnjih poslova, a sadašnjeg ministra obrane) i obranu operativca na farmi na kojoj se uzgajala marihuana, očito u režiji mafijaške skupine koja u Vučićevo ime kontrolira sjever Kosova.

Praktički istovremeno je posebni izaslanik State Departmenta Matthew Palmer gospodaru manjeg entiteta u BiH Miloradu Dodiku posve otvoreno najavio da bi njegovo rastakanje institucija te države moglo završiti sankcijama protiv njega i njegovih sljedbenika. Novi standardi američke politike neće štedjeti nikoga, ali je posve jasno da se glavne poruke šalju Beogradu i Banja Luci. Niti poigravanje s konceptom Nesvrstanih, niti hinjeno „prijateljstvo” i pokroviteljstvo Moskve, što ga je Beograd već nastojao pokazivati u nedavnoj krizi na granici s Kosovom, za koju je od početka bilo jasno kako će završiti, a u toj je krizi, igrajući po pravilima kosovski premijer Albin Kurti žestoko porazio Aleksandra Vučića, koji je nastojao igrati „na mišiće”, kao tipični adolescentski nasilnik, ne pomažu Vučiću u novim okolnostima. Paradiranje s ruskim ambasadorom i izaslanikom ruske vojske uz granicu s državom koja nastoji afirmirati svoj atlantistički identitet, a u prostoru koji je jasno definiran kao euro-atlantska interesna zona, u kojoj su Rusi samo trenutna neželjena smetnja, Vučić je dodatno oslabio svoje pozicije u odnosu na novu američku politiku.

Amerika se pokazala kao veliki brod koji nakon promjene kapetana relativno sporo mijenja kurs. Sporost tog kursa vidi se u štetama koju gospođa Judi Rising Reinke još uvijek radi američkoj vanjskoj politici, nastojeći nastaviti trumpavu politiku ambasade u Podgorici. Međutim, da je brod počeo ploviti novim kursom pokazuju novi američki ambasadori na Kosovu i u BiH. Koliko god Europska unija bila spora, ona će morati slijediti taj kurs, a vrlo glasnim govorom o vladavini prava u Beogradu, čak je i odlazeća njemačka kancelarka Angela Merkel, koja je bila glavni zagovornik „gledanja kroz prste” Vučićevu uspostavljanju apsolutne diktature u Srbiji, dala do znanja da razumije kakvi se odnosi stvaraju novom američkom prisutnošću na Balkanu.

(Gradski.me)

Related Posts