Bolna ispovijest onkološke pacijentice: “Za 1 godinu smo potrošili skoro 100.000 KM na lijekove”

Danas sam ispratila prijateljicu, doktoricu na bolji svijet. Drugu u posljednjih 8 mjeseci. Obje su imale sitnih 29 godina. Neka ostane zapisano, na sramotu FBiH, da su obje plaćale svoju terapiju”, napisala je doktorica Lamija Šikalo u petak, 25. aprila.

Godinama u bosanskohercegovačkim medijima čitamo o nedostatku citostatika, visokim cijenama lijekova, odlascima u inostranstvo na liječenje i beskrajno dugim listama čekanja.

U prilog tome da su onkološki pacijenti prepušteni sami sebi govori i bolna ispovijest Sanje Kriještorac iz Sarajeva koja je s čitateljicama i čitateljima portala Radiosarajevo.ba odlučila podijeliti svoju priču.

Sasvim slučajno sam otkrila da sam bolesna 2023. godine. Sve se odvilo vrlo brzo, u roku od dva mjeseca već sam bila operisana. Prvo sam bila hospitalizirana na Podhrastovima, gdje ljekari nisu uspjeli utvrditi tačnu dijagnozu. Biopsija je rađena pomoću cijevi jer igle potrebne za standardni postupak nisu bile dostupne, naime, nisu prošle na tenderu pa je i nalaz bio uredan.

Nakon toga sam otišla na kontrolu na Kliniku za torakalnu hirurgiju, gdje su ljekari odmah zahtijevali operaciju jer su već tada znali kakav će nalaz vjerovatno biti. Tokom operacije odstranjena je trećina desnog plućnog krila, a nakon toga je urađena detaljna analiza. Kada je stigao patološki nalaz potvrđeno je da se radi o karcinomu te sam upućena onkologu”, priča nam Sanja.

Onkolog je Sanji preporučio određenu terapiju kao najbolju opciju za oblik karcinoma koji ima. Međutim, rečeno joj je da taj lijek uopće nije dostupan u Bosni i Hercegovini, čak nije ni na listi za uvoz, iako se koristi širom svijeta.

Kada mi je prije godinu i osam mjeseci doktor rekao da je potrebno da koristim lijek Tagrisso koji se ne nalazi na listi lijekova koji se mogu kupiti u BiH, nisam ni slutila šta me čeka. Niko te ne pripremi na put koji je pred tobom, a pored 7 miliona agencija u BiH za nešto, mi nemamo agenciju koja bi dočekala pacijenta sa teškim oboljenjem i objasnila mu složenost sistema. Naime, prema riječima mog ljekara, ja nisam mogla ni na famoznu listu čekanja, takozvanu listu smrti, jer se lijek, kako rekoh, ne može kupiti u BiH.

Obaviještena sam da mogu dobiti refundaciju putem Zavoda za zdravstveno osiguranje Kantona Sarajevo, u iznosu do 10.000 KM godišnje, kao i putem Fonda solidarnosti. Općina Centar također izdvaja do 5.000 KM za liječenje u inostranstvu, pa su mi na osnovu toga kupili jednu kutiju lijeka u Sloveniji.

Pored toga, Udruženje Pomozi.ba mi je obezbijedilo dvije kutije, a dvije kutije je kupila Osnovna škola koju pohađaju moja djeca. Sve je to ostvareno bez javnog apela”, govori naša sagovornica.

Sanja je na lijekove potrošila skoro 100.000 KM, a nabavljala ih je u Sloveniji zato jer se u našoj zemlji ne mogu kupiti.

“Za 12 mjeseci potrošili smo skoro 100.000 KM na lijekove. Prvobitno smo lijek nabavljali u Turskoj, gdje je koštao 4.000 eura. U Srbiji i Hrvatskoj cijena je bila 5.000 eura, u Italiji 10.000 eura, a u Švedskoj 8.000 eura. Nakon intenzivne potrage, pronašla sam lijek u Sloveniji, gdje košta 3.780 eura, i tamo smo ga narednih 10 mjeseci redovno nabavljali.

Sve te troškove uspjeli smo pokriti zahvaljujući velikoj podršci kolega, prijatelja i poznanika, koji su organizovali prikupljanje sredstava. Vjerovali smo da će se time naša borba završiti. Nakon šest mjeseci pauze u uzimanju lijeka, na kontroli prije mjesec dana otkriveno je da su se ponovo pojavile određene čestice. Onkolog mi je rekao da hitno moram nastaviti terapiju”, objašnjava naša sagovornica.

U međuvremenu, Kriještorac saznaje da pri Fondu solidarnosti postoji Komisija koja razmatra zahtjeve ljekara.

“Moj ljekar je, prema toj proceduri, trebao podnijeti zahtjev uz obrazloženje, navesti dijagnozu, preporučenu terapiju, dužinu trajanja terapije i na osnovu toga bih imala pravo na refundaciju svih troškova, bez obzira na to da li je lijek na zvaničnoj listi. Kada sam to spomenula svom ljekaru, burno je reagovao. Doslovno mi je rekao: ‘To je nemoguće, to su štele’. Bilo mi je šokantno da bi, prema svemu sudeći, neko od političara morao urgirati kako bi moj slučaj bio uzet u razmatranje. Insistirali smo da ljekar pošalje zahtjev Komisiji, ali sada moram provjeriti da li je on to uopće učinio”, naglašava Sanja.

Naša sagovornica dodaje da je lijek trenutno registrovan za uvoz i čeka se da prođe tender za uvoznika, ali će isti koštati vrtoglavih 13.500 KM u apotekama u Federaciji.

“S obzirom na to da lista lijekova Fonda Solidarnosti FBiH nije revidirana od 2019. godine i ko zna kad će biti, preostaje jedino da se i dalje samofinansiram. Poslala sam upite brojnim bankama kako bih provjerila mogu li dobiti kredit u iznosu od 162.000 KM, koliko bi mi bilo potrebno za 12 kutija lijeka.

Od 12 kontaktiranih banaka, samo jedna mi je odgovorila da ne odobravaju komercijalne kredite. Tri banke su odgovorile da postoji mogućnost kredita do 50.000 KM, dok se ostale uopće nisu oglasile. Moja matična banka mi je ponudila hipotekarni kredit na 15 godina, što je i maksimalni period s obzirom na moj preostali radni staž, uz kamatu od 4%. Da postoji sigurnost da će taj kredit u potpunosti riješiti moj problem, možda bih i pristala na tu opciju, iako moj stan još nije otplaćen”, veli Sanja.

“Zbog toga smo sada u fazi pripreme javnog apela, jer preko državnih i institucionalnih kanala ne možemo doći do ovog lijeka. Državna sredstva se, nažalost, troše na odabrane dok organizacije poput Pomozi.ba uglavnom pomažu socijalno ugroženim osobama i hitnim slučajevima. Nažalost, oni koji ne uspiju doći ni humanitarnih organizacija ili umiru ili su osuđeni na hemoterapiju koja brže ubije nego kancer”, govori naša sagovornica.

Sanja Kriještorac trenutno se sprema za novu terapiju, a na kraju razgovora podsjeća na još jednu bolnu činjenicu – naše vlasti u 2025. godini lijekove i dalje tretiraju kao luksuz.

“Već mjesec dana čekam da se ljekar vrati s godišnjeg odmora kako bi mi propisao terapiju, kako bih mogla uplatiti novac za lijek u Sloveniji. Nakon toga mi treba najmanje tri dana da uplata prođe i da pronađem nekoga ko će mi lijek dostaviti. U Bosni i Hercegovini porez na sve proizvode, pa i na lijekove, iznosi 17%, dok je u Sloveniji PDV na lijekove 9%, i on se može refundirati.

Međutim, ako zatražim povrat tog slovenskog poreza, tada sam u obavezi da platim puni iznos od 17% u BiH. Tako na kraju dobijem povrat od 350 eura iz Slovenije, ali moram uplatiti 650 eura u BiH jer niko još nije sistemski riješio pitanje oporezivanja lijekova”, zaključila je Sanja Kriještorac u razgovoru za portal Radiosarajevo.ba.

Do kada će vlasti puštati da građanke i građani sami plaćaju liječenje, koliko košta život u Bosni i Hercegovini?!