ANDREJ NIKOLAIDIS ZA “SB”: “Budući da Schmidt čini sve ne bi li doista politički radikalizirao Bošnjake, njegove su riječi samoispunjavajuće proročanstvo”

Stvarnost po kojoj u Bosni imamo jednu etničku grupu “inficiranu” političkim islamom, stoga inherentno nekompatibilnu sa “evropskim” i “hrišćanskim vrijednostima”, zbog čega je nužno dvije “hrišćanske” zajednice koristitit kao tampon koji od te opasnosti štiti Evropu – ne postoji. Ta ideja je sumanuta.

Počelo je kao vic:

„Orbanov čovjek i HDZ-ovac pričali o hrišćanskim vrijednostima…“

No ta šala odavno nije smiješna.

U totalitarnim sistemima vic je bio način da na posredan način – zbog kojega, nadati se, nećeš završiti u zatvoru – saopštiš istinu o vlasti. Vic je istinozborio, i tako obavljao ono što mediji, univerzitet i takozvani intelektualci nisu. Istina je stanovala samo u vicu.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Paradoksalno, funkcija vica je istovjetna i u poznoj, ocvaloj demokratiji. Koja počiva na pretpostavci da istine zapravo nema, da je ona stvar društvenog konsenzusa. Reci mi svoju istinu, reći ću ti svoju, pa ćemo pokušati postići dogovor o zajedničkoj istini i njenim konsekvencama.

U poznoj, ocvaloj demokratiji istina je neželjeni totalitarizujući diskurs, ona je tek relikt totalitarnih praksi. Pozvati se na istinu je ne samo nepristojno, suprotno građanskom bontonu, ne samo politički nekorektno, nego i društveno neprihvatljivo. Jer onaj ko se poziva na istinu i politiku vidi kao proceduru istine (kako je činio Badiou) suspenduje pravo drugoga na vlastitu istinu. Kako stoji u spisu „Nadolazeća pobuna“ Nevidljivog komiteta – nijedno društvo ne može opstati na ideji da istina ne postoji. Pa ipak, danas je istina prihvatljiva jedino ako je kontekstualizirana kao šala.

Najstrašnije je, ipak, kada vic nije komentar stvarnosti. Istinska strava otkriva se u trenutku kada vic postane model po kojem se oblikuje politička stvarnost.

Najstrašnije je ono što upravo sada živimo mi.

Današnja Bosna i Hercegovina rezultat je lošeg vica s početka ovog teksta.

E sad…

Tri etničko-vjerske zajednice, dakle.

Prva je praktično jednopartijska. Postoji jedna stranka – HDZ. Ostale su čak i manje bitne no što su u Srbiji, koja je najčišća balkanska diktatura, nebitne sve stranke osim Vučićeve. Kada se bira predsjednik HDZ-a, ne postoji čak ni potreba za simuliranjem demokratije. Čović je jedini kandidat.

U drugoj zajednici, formalno postoji politički pluralizam. Baudrillard je američki dvopartijski opisao kao savršeni jednopartijski sistem. Formalno, postoje partije. Demokrate i republikaci mogu različito misliti o transgender WC-ima i ostalim identitetskim pitanjima. No kada je po srijedi američki kapitalizam i njegova globalna dominacija, obje su jedna stranka. Ko god da pobijedi, biće obezbijeđen kontinuitet američkih politika koje jamče hegemoniju. RS je organizovana slično tome. Dodik ili opozicija: kad je u pitanju velikosrpski program, posve je svejedno ko će vladati – svi ga sprovode i svi će ga sprovoditi. U tom msislu, RS-entitetsko političko polje apsolutno je homogeno, sa minimalnim varijacijama.

Demokratija u Bosni i Hercegovini postoji isključivo u Sarajevu i unutar takozvanog „bošnjačkog nacionalnog korpusa“.

Ako su Mađar i Hrvat u vicu s početka teksta mislili na demokratiju kao jednu od “hrišćanskih vrijednosti”, valja konstatovati kako ona u Bosni postoji jedino unutar, hm, kako sad to – muslimanske zajednice.

Tu postoji smjenjivost vlasti, politička dinamika, koalicioni potencijal, politički prevrati i promjena političkog smjera u zavisnosti od pobjede ove ili one opcije.

I opet: Sarajevo ne valja. Opet je to “kotlina”, opet je to “političko Sarajevo” – iako je očito da postoje “politička Sarajeva”, ali ne i “političke Banjaluke” i “politički Zapadni Mostari”.

I opet taj strah od “političkog islama”. I opet je islam nekompatibilan sa „hrišćanskim vrijednostima“.

Sve skupa, to je rasistički vic. Koji, kao što rekoh, uopšte nije smiješan.

Naprotiv: jeziv je. Jer sa Evropom inkompatibilnom proglašava više od pola populacije BiH.

Schmidta je strah od političke radikalizacije Bošnjaka. A da Schmidt pokuša organizovati LGBTIQ skup u Banjaluci? Ili u Zapadnom Mostaru? Ili da spustimo ljestvicu. Da Schmidt, recimo, da prostite, u Zapadnom Mostaru organizuje antifašističku paradu? Čisto kao test političke radikalizacije… Posljednji put nije moglo: policija antifašistima nije bila u stanju garantovati bezbjednost.

Budući da Schmidt čini sve ne bi li doista politički radikalizirao Bošnjake, njegove su riječi samoispunjavajuće proročanstvo – dakle proročanstvo koje aktivno kreira uslove za svoje ostvarenje. Ovo je ideja: voditi politiku koja će politički radikalizirati Bošnjake, a onda, kada oni postanu politički radikalizirani, postupke koji su tu radikalizciju izazvali proglasiti za nužno-preventivne. Reakcija treba poslužiti kao opravdanje akcije.

Stvarnost po kojoj u Bosni imamo jednu etničku grupu “inficiranu” političkim islamom, stoga inherentno nekompatibilnu sa “evropskim” i “hrišćanskim vrijednostima”, zbog čega je nužno dvije “hrišćanske” zajednice koristitit kao tampon koji od te opasnosti štiti Evropu – ne postoji. Ta ideja je sumanuta. Politika zasnovana na toj ideji je zlikovačka. No zbog toga ne manje djelatna i stvarna.

Uostalom, za to su odgovorni muslimani. Koji uporno odbijaju postati ono što se od njih očekuje.