Vijesti

Bard bh. glumišta Josip Pejaković progovorio je bez imalo ustručavanja: “Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost”

Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Narodnom pozorištu Sarajevo bit će upriličeno Veče povodom 55 godina umjetničkog rada glumca Josipa Pejakovića. Bard bosanskohercegovačkog glumišta Josip Pejaković izaći će sa zanimljivim programom pred publiku na matičnoj sceni na kojoj je ostvario neke od najvećih uloga u bh. teatru.

Tim povodom, razgovarali su na portalu Radiosarajevo.ba s Josipom Pejakovićem o njegovoj bogatoj karijeri, stanju u kulturi, ali i stanju u bosanskohercegovačkom društvu općenito.

Radiosarajevo.ba: U ponedjeljak obilježavate 55 godina rada u pozorištu, kako gledate na svoje početke, šta je obilježilo Vašu karijeru?

Pejaković: Na neki način sam se dekontaminirao u ovo vrijeme bolesti jer sam se vratio svojoj mladenačkoj strasti, a to je pisanje. Jednostavno, ranije nisam imao vremena za to, bavio sam se teatrom. Bio sam više reproduktivac, nego kreativac, a i ta reproduktivnost je nastala od moje kreativnosti.

Svi ti tekstovi koje sam izvodio su napisani mojom rukom, i On meni nema Bosne i Oj, živote i svih tih 12 priča su obilježile moju karijeru individualno. U kolektivu sam nakupio dosta velikih uloga, značajnih za teatar. Ipak, taj teatar postoji stotinu godina, a ja sam u tih 100 godina proveo 55.

Ne vjerujem da će se neko moći pohvaliti sa tim intenzitetom. Ne radi se o tome da sam fizički prisutan u životu, ali podariti toliko radosti teatru i sebi, donijeti toliko nagrada i priznanja iz tog velikog, čarobnog prostora, koji se zvao Jugoslavija i svesti ga pod jedan imenitelj Narodnog pozorišta, velika je stvar.

Kako reče, Derviš Sušić: “Bosanac mora biti daleko najbolji da bi mu priznali prosječnost”, tu bitku sam vodio cijelu karijeru – da dokažem da sam u jednom najbolji. Bilo je boljih od mene u nečem drugom, ali u monodrami sam na neki način obilježio epohu, po mišljenju gotovo svih kritičara, pa i kolega.

Radiosarajevo.ba: Sami kažete da je bilo zlonamjernih komentara, kakvi su oni bili?

Pejaković: O zlonamjernima ne želim da govorim, ali dobronamjerne kolege smatraju da je ljestvica koju sam postavio ta koju više niko nikada nije preskočio. To je ono što me ispunjava, ono što će me ispuniti i to veče, dati mi snagu koju više nemam. Ne mogu više skakati po sceni dva sata, ali imam snagu da uradim nešto što će publiku ponovo opčiniti, kao stotinjak puta do sada.

Radiosarajevo.ba: Većina ljudi u zemlji, ali i regionu pamti Vas po govoru ispred Skupštine BiH 1992. godine kada ste pozivali građane na mirne proteste protiv rata. Kako sada gledate na to i mislite li da bi protesti danas nešto mogli promijeniti?

Pejaković: To je odgovor od milion dolara. Mi smo samo pigment u boji, jednoj crnoj, kojoj se više ne može dodati nikakva druga boja. Globalizacija, obezvrijeđivanje vrijednosti u svakom pogledu napravili su svoje. Kritična masa koja je u mogućnosti izvršiti promjenu, ona više na ovim prostorima ne postoji – mi smo željeli biti nikakvi, mali, beznačajni i uspjeli smo u tome.

Odgovorno tvrdim da smo 1992. godine bili bliže Evropi pet hiljada puta nego danas.

Radiosarajevo.ba: Kako bi nam iz svoje perspektive objasnili trenutno stanje u Bosni i Hercegovini?

Pejaković: Bosnu nije zgazio ni jedan sistem… Njenu multikulturalnost, multietničnost, toleranciju nije uspio niko zgaziti do ovih koji su došli 1992. godine. Oni su izašli kao poraženi iz Drugog svjetskog rata, a sada ubjeđuju mlade ljude da su oni antifašisti, a da su komunisti teroristi i fašisti. Zato ovdje salameta nema, dokle god je to stanje i dokle god se veličaju ljudske isključivosti.

Radiosarajevo.ba: Mislite li da mladi ljudi mogu donijeti promjene?

Pejaković: Odavno sam prestao vjerovati u mlade ljude, oni su odnjegovani u nekom drugom sistemu i nemaju pojma o čemu govorim. Oni ne znaju šta je doći pred 15 hiljada ljudi, govoriti dramu i izazvati suze.

Sada je aktuelno pričati viceve o Sulji i Muji, to je sad neki novi talas. Forsira se zafrkancija koje ne bi trebalo biti, priča Bosne i Hercegovine je ozbiljna, tu nema zafrkancije. Treba pružiti poniženom čovjeku šansu da on kaže šta ga muči, to je umjetnost. Kroz pričanje viceva i zafrkanciju stvara se klima potpuno pogrešnih odnosa koji nemaju nikakvog smisla.

Najnakaradnije stvari su nam priredili ovi koji nas predstavljaju kroz to da nam je Lud, zbunjen normalan vrhunac. Nemam ništa protiv toga, ali me to ne zanima jer region kroz to posmatra Bosnu kao zafrkanciju.

Bosna je Sjećaš li se Doli Bel, Ovo malo duše, Savršeni krug, Gluvi barut, a ne priče koje se provlače 5 godina, a stanu u 5 minuta. Takve priče služe da bi se zabavljali oni koji se naslađuju time da su Bosanci obavezno glupi ljudi. Nisu to Bosanci.

Cijeli intervju pričitajte na Radiosarajevo.ba.

Related Articles

Back to top button