MUHAREM CERO, STRUČNJAK ZA DRŽAVNU IMOVINU: “Zakon o nepokretnoj imovini u Republici Srpskoj je politički projekt kojim se nastoji ostvariti teritorijalni suverenitet entiteta…”

Brojni pravni stručnjaci smatraju da je novi Zakon o nepokretnoj imovini u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u pravnom smislu isti kao onaj koji su već osporili OHR i Ustavni sud Bosne i Hercegovine.

Iz pravnih krugova poručuju kako septembarska odluka Ustavnog suda, kojom je ranije usvojeni zakon stavljen van snage, ne sadrži nikakve nejasnoće zbog kojih bi novi zakon imao drugačiji pravni značaj. Dok iz Sarajeva poručuju kako entitetski parlament samo provodi raniji politički projekt, iz Republike Srpske tvrde da ne namjeravaju dijeliti imovinu sa Bosnom i Hercegovinom.

O novom zakonu i njegovim političkim dimenzijama za BHRT je govorio bivši član Komisije za državnu imovinu Muharem Cero.

“Sadašnje rješenje nije ništa drugo nego redizajnirani isti onaj zakon. Ako me pitate u čemu se razlikuje, razlikuje se u pravnoj lingvistici. Kad se malo dublje uđe, više o njegovim ciljevima, njegovoj sadržini i namjerama govori prateći dio zakona, dakle, ono pravno uporište koje potkrepljuje tih sedam članova u samom prijedlogu zakona. Tamo u obrazloženju, u pravnom uporištu, uslovno pravnom uporištu, predlagač se poziva na istrgana rješenja iz presude Ustavnog suda BiH U1/11, koja je bazna presuda za rješavanje pitanja državne imovine. Tako se redom poziva na teritorijalni princip raspodjele državne imovine, što nije održivo niti presudom 1/11, niti potonjim presudama koje su regulisale pitanje državne imovine. Onda se poziva na mišljenje Venecijanske komisije, koje je također jednim od paragrafa presude riješeno i Ustavni sud se odredio i prema mišljenju Venecijanske komisije, konkretno u paragrafu 64. Dalje se poziva na nadležnosti i izvlači iz amandmana na član 68 Ustava Republike Srpske. Ustavni sud se također u presudi U 1/11 odredio prema tome i ustvrdio da ustavni osnov ne postoji jer pozivanje na presude Ustavnog suda Republike Srpske nije meritorno za rješavanje u ovom predmetu. Kada se napravi neka suštinska komparacija između ova dva zakona, dođe se do iste konstatacije. Radi se uistinu o redizajniranom, nešto lingvistički enigmatičnijem rješenju u odnosu na ono, sa istim ciljem koji je pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine utvrđen kao neustavan i koji nije dobio pozitivnu ocjenu ustavnosti. Naime, u cijelosti je poništen”, kazao je Cero.

Na pitanje da li to znači da se nakon usvajanja novog zakona u Narodnoj skupštini Republike Srpske mogu očekivati iste odluke i visokog predstavnika i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, ako je ustavna materija ista, Cero odgovara:

“U zadnje vrijeme je došlo do inoviranja Zakona o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom, onoga baznog iz 2005. godine. Aktuelni visoki predstavnik je ojačao taj Zakon o zabrani na način što je vrlo decidno ustvrdio da je svako rješenje, koje zadire u pitanje prenosa vlasništva na državnoj imovini, a nije doneseno u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, svaki pravni akt, zakon, odluka ili bilo koji oblik koji to reguliše, po svojoj prirodi ništavno i ne može imati pravne učinke. Tako se i u ovom trenutku dok mi razgovaramo, postavlja pitanje da li će konačni autoritet tumačenja Dejtonskog mirovnog sporazuma visoki predstavnik iskoristiti svoja prava, ali i obaveze iz Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma i sam zakon utvrditi ništavnim i staviti van snage ili će primijeniti mehanizam suspenzije, koji je bio u prethodnom identičnom postupku namjere rješavanja državne imovine donošenjem zakona u Republici Srpskoj, dakle zadiranje u nadležnosti, prilikom podnošenja već najavljene apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, a suspenzija nije ništa drugo nego samo ojačavanje zaštitne mjere do okončavanja postupka. Ne bi bilo neočekivano da on ovaj put iskoristi takozvane bonske ovlasti i zakon sa danom stupanja na snagu ili već sa danom donošenja proglasi ništavnim. Da li će se to dogoditi ostaje da vidimo, pogotovo što već imamo najave određenih osoba po funkciji, koje imaju aktivnu legitimaciju za podnošenje apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine”.

Šta se očekuje kao rješenje koje će omogućiti korištenje te imovine u skladu sa Ustavom i zakonima?

“Ovdje se lome dva koncepta, pitanje načina rješavanja državne imovine, istrajavanje koncepta, ovjera suvereniteta, dakle unilateralnog rješavanja jednog poddržavnog aranžmana kao što je entitet. Istrajava se na tome da se dokaže, potvrdi neustavni, nepostojeći suverenitet entiteta i on nadredi suverenitetu države Bosne i Hercegovine. To je iz takozvanog koncepta sastavljene države koja je dugo, godinama već, agenda koncepta koji dolazi iz Republike Srpske. Taj koncept podrazumijeva da su entiteti unijeli svoje suverenitete, teritorijalne integritete u dejtonsku Bosnu i Hercegovinu i da je ona nastala sastavljanjem, dogovornim sastavljanjem dva entiteta, čime se spori njen državno-pravni kontinuitet, što u konačnici, da pojasnim, znači da šnitovi njenog sastavljanja mogu biti iskorišteni kao šnitovi njenog rastavljanja. Uporno se insistira na dokazivanju suvereniteta entiteta i njegovom nadređivanju suverenitetu države Bosne i Hercegovine.

Forsira se koncept na kojem insistira Republika Srpska u kojem je forma ništa manje važna od sadržine rješavanja ovoga pitanja. Ovo pitanje nije riješeno od samog Dejtona, ono se tretira kao neka vrsta dejtonske praznine koja je ostavila ogroman prostor za koncept nedovršenog rata u Bosni i Hercegovini i cijeli nedovršeni rat, koji mi živimo u raznim modalitetima, nije ništa drugo nego pokušaj ovjere teritorija u etničkom smislu. To su r*tni ciljevi kojim se danas teži u mirnodopskim okolnostima, da se kroz dejtonski aranžman ostvare te namjere. A ako me pitate koji se sad koncepti lome – lomi se koncept prava upravljanja, korištenja i raspolaganja i koncept prava vlasništva. Koncept upravljanja i korištenja dozvoljen je i sada, bez obzira na privremene mjere. Administrativnim aranžmanima za tu imovinu, prije svega mislim na javna dobra koja su vlasništvo svih građana, državljana Bosne i Hercegovine, a ne na imovinu SSNO SFRJ i takozvanu vojnu imovinu, pokušava se ostvariti teritorijalni suverenitet entiteta, a međuentitetska linija razgraničenja kao administrativna linija polako se pretvoriti u zemljišno-knjižnu granicu, što je definicija država, a ne definicija te neutralne ustavno-pravne jednine, koja se Dejtonom zove entitet”.