Ćamil Duraković je bez imalo zadrške “otvorio sve karte”: “To političko blato u kojem mi živimo 27 godina je nešto što ja želim mijenjati”

Potpredsjednik Republike Srpske iz reda bošnjačkog naroda Ćamil Duraković gostovao je podcastu portala Buka.

Otvoreno je govorio o brojnim temama.

Kakva je saradnja sa gospodinom Dodikom?

Ja gospodina Dodika poznajem 18-19 godina i mojim dolaskom u Banjaluku odmah smo ostvarili kontakt. Mi nemamo privatni kontakt, nismo prijatelji, ali službeno imamo kontakte, sa šefom kabineta, press službom, generalnim sekretarijatom… Dobar je odnos, došao sam sa jasnom porukom koja je sa druge strane pobudila pozitivan osjećaj za bolju saradnju.

To se odmah u startu pokazalo, počevši od poziva na konsultacije oko mandatara za sastav vlade i drugih pitanja, sve to pokazuje spremnost za bližu, bolju konstruktivniju saradnju nego što smo svjedočili do sada.

Zadovoljan sam, ali politika je dinamičan proces, sigurno ćemo imati i oprečne stavove i mišljenja, ali to ne daje za pravo meni i njemu da se posvađamo i da naše građane guramo u istu dubiozu etničke podijeljenosti. Sve naše izjave, svaki naš odnos, svaka naša svađa će se sigurno reflektovati na naše narode.

On je institucija predsjednika biran od građana Republike Srpske, ja to poštujem i kao legalista i kao izabrani potpredsjednik iz reda bošnjačkog naroda. Svaki naš odnos je odnos prema narodima, a ja poštujem srpski narod i time onoga koga je srpski narod birao na tu poziciju. Mislim da ćemo imati dobre četiri godine saradnje.

Kako ste doživjeli njegovu reakciju, kada ste otišli na proslavu 25. novembra u Sarajevu, da ste došli kao privatno lice, ne kao potpredsjednik Republike Srpske?

To je njegov politički stil. Mi njega pratimo na političkoj sceni dugi niz godina, njemu nije strano da tako istupi u javnosti, ali to neće umanjiti moju ljubav i patriotizam prema državi BiH.

Pozicija potpredsjednika je izborna, nije namještenička, on mora razumjeti da pozicija potpredsjednika jeste ustavom definisana kao simbolička, ali ukoliko me bira moj narod, onda moj narod ima očekivanja. Mi ovdje živimo, mi smo ravnopravni građani entiteta, ali u državi BiH, za koju očekujemo da se poštuje, kao što sam ja sam svojim primjerom pokazao poštovanje prema institucijama Republike Srpske.

Ukoliko toga ne bude, onda će biti manje poštovanja i sa druge strane, ali mi ne treba da idemo u tom pravcu.Država Bosna i Hercegovina i dva njena entiteta, deset kantona i Distrikt Brčko su bi su naša realna i legalna činjenica.

Imamo takve ustavne okvire, nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, koji je bio najbolje rješenje u odnosu na ub**anje koje se nažalost tada odvijalo u BiH. Mi smo to naslijedili, trebamo to poštovati i nećemo imati problema.

Ali čim ste rekli pružam ruku gospodinu Dodiku, uslijedile su provokacije da je to „dogovor s đ**olom“.

To su politike ili pojedinci koji nas vuku nazad 27 godina. Ja mogu da imam individualne želje, ali politika je umijeće mogućeg a ne željenog. Ti kritičari sa sigurne distance upućuju kritike, čak i vri*eđanja, pa i pr*jetnje.

Ja bih idealizirao stvari, ali realnost je nešto drugo. Realnost je da Milorad Dodik jeste predsjednik ovog entiteta i ima svu vlast i moć u svojim rukama, u rukama SNSD kao najveće srpske političke stranke.

Mi smo konstitutivan, ali manjinski narod u ovom entitetu. Zašto bismo mi, ako nam se pruži ruka da budemo dijelom institucija, dijelom vlasti, dijelom realizacije budžeta koji je javni, pripada svima nama, svjesno opstruirali ili bili u svađi sa onima koji pobijede. Ja ne bih imao drugačiji odnos ni prema gospođi Trivić da je ona došla na to mjesto.

Ovdje često kritike idu na individualni nivo „ti si Dodikov, ti mu podilaziš“. S druge strane, kada Dodik uradi nešto pozitivno kada sam ja u pitanju, onda opozicija u RS počne njega prozivati kako je on izdao. To političko blato u kojem mi živimo 27 godina je nešto što ja želim mijenjati.

Ukoliko bude saradnika s druge strane, to će biti dobro, ali ukoliko ne bude, ja neću odustati od toga da je država BiH država svih nas, da su entiteti naša činjenica i realnost koju treba prihvatiti, uvažavati i krenuti razvijati ovu zemlju po mjeri njenih građana. To je neka moja politika srednjeg puta, ja sam tako odgojen da poštujem druge ljude.

Ja da dođem u Banjaluku dokazivati koliki sam Bošnjak nekim Bošnjacima koji su tamo daleko, ja sam to pokazao svojim primjerom. Kao dječak od 16 godina, preživio sam gen*cid u Srebrenici, moja porodica, članovi moje porodice su stradali u gen*cidu u Srebrenici, ja sam izbjegao u SAD, školovao se, obrazovao i sa 25 godina, kao gotov intelektualni proizvod, a i novca sam donio, koji sam uložio u svoju Srebrenicu i unazad 17 godina sam politički aktivista koji uporno ukazuje na diskriminaciju, na kršenje ljudskih prava i sve ono što prolaze manjinske zajednice u ovom entitetu.

Štaviše, uključivao sam se i uključivaću se u prava Srba na području entiteta Federacije. Čekam da se imenuje potpredsjednik Federacije iz reda srpskog naroda kako bih otišao i zvanično se sastao s njim da vidim šta možemo raditi na teritoriji cijele BiH na manjinskim pravima.

Ja sam i politički aktivista i NVO aktivista kada su u pitanju ljudska prava, pola svog života sam posvetio tome i posvetiću. Ja sam nezavisni potpredsjednik, na izbore sam išao samostalno i dobio povjerenje građana. Zašto bih sada radio kako oni koji nisu dobili povjerenje misle?

Jučerašnja vijest je da je mladić otvorio teretanu u Srebrenici, kada će nam ovakve stvari prestati biti vijest?

Srebrenica je jedno od najsenzibilnijih mjesta za život, ne samo zbog odnosa ljudi koji tamo žive. Ja vam donosim informaciju iz prve ruke da Srbi i Bošnjaci u Srebrenici žive sasvim normalno, ali politika koja se prelama preko Srebrenice je ta koja nam daje sliku u javnosti da mi maltene ub*jamo jedni druge.

Postoji dosta pozitivnih priča, ljudi se druže. Oni koji su odgovorni za zl*čine, njih zakon treba da goni, nećemo se ganjati međusobno. Ja nemam mandat da ganjam zl*čince, to treba da radi pravosuđe i istorija će o tome pisati. Oni ljudi koji žive tamo, mi smo zadovoljni, nijednog inc*denta na etn*čkoj mr*nji nismo imali.

To je mjesto gdje je poprilično stradalo ljudi i na jednoj i na drugoj strani, da budem iskren. Ima dosta srpskih porodica koje su izgubile svoje članove, ali danas žive zajedno. Ja ne vidim da su oni problem, ja vidim da je politika problem. Kada ste u tako bolesnom političkom ambijentu, onda su upitna i sama ulaganja. Neće u BiH niko da uloži zato što imamo ovakvu političku scenu.

Kada je iz Srebrenice otišlo toliko ljudi, gubi se ekonomska opravdanost za bilo koji od zanata. Ugašena je pekara, slastičarna, jer ne mogu na ljudi na silu držati slastičarnu ako nema ekonomske opravdanosti, ako ljudi tamo ne dolaze. Taj zag*đeni politički ambijent je doveo do toga da u tu slastičarnu, ukoliko je otvori Bošnjak, neće da ulaze Srbi ili obrnuto. E to je kriva politika, ljudi bi rado došli.

Inc*denti se dešavaju zbog napete političke situacije koju mi kreiramo. Nije dobro kada Dodik izjavi da ne smije da jede u Sarajevu. Kako onda Srbi da budu sigurni ako njihov lider kaže da je nesiguran u Sarajevu? Međutim, to nije istina, on i jede u Sarajevu, i druži se u Sarajevu, i svi ti političari, ne samo Dodik. Ne trebamo lagati vlastiti narod, treba relaksirati i praviti socijalnu integraciju, ja želim biti spona između Banjaluke i Sarajeva.

Imate populiste političare koji kao neće da budu potpredsjednik Skupštine zato što je ta Skupština dodijelila r*tnim zl*čincima neka priznanja, a hoće da budu poslanici, isto vam je to.

Ako ne poštujete institucije RS, nemojte se kandidovati na izborima. Budite NVO aktivista. Zašto se kandidujete da budete dijelom tih institucija ako ih ne prihvatate? Ja ne mogu logički to da povežem. Isto kao što se Dodik kandiduje za člana Predsjedništva, ode u Sarajevo i onda negira državu.

(Buka)