BORO KONTIĆ UPOZORAVA: Bosna se osporava. Iznutra. Iz njenog entiteta, iz Republike Srpske….
Kako je to sve iznevjereno i kako je Aleksandar vaskrsnuo kao Slobodan … posebna je, a zapravo notorna priča.
Piše: BORO KONTIĆ (Gradski.me)
Crnogorski kalendar ne može prihvatiti planetarno zaživjeli stih da „april je najokrutniji mjesec“. Mislim na kultni stih poeme „Pusta zemlja“ čiji je autor T. S. Eliot. Jedne od najpoznatijih poema 20. vijeka i najznačajnijih djela moderne poezije.
Da ne okolišim. Da cijeli svijet u tom smislu ima april, Crna Gora ima novembar. Zbog novembarskog dana (bijaše 1918. godina) kada je „Podgorička Skupština“ odlukom, po svemu donesenoj na nelegalan način, ukinula državnost Crnoj Gori. Uručujući je Srbiji, odnosno potapajući je u Kraljevinu eufemističnog naziva Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Muzička pratnja događaja bijaše:
„Bože pravde“.
Za neupućene: himna Srbije.
Crna Gora je do kraja novembra 1918. bila jedna od tridesetak (samo!) nezavisnih država svijeta. Tačka na ogromnoj mapi svijeta, ali postojeća tačka! Postojeća i činilo se postojana! Danas brojimo više od dvjesta nezavisnih država. I dok ih brojimo, Crnoj Gori , koja je u međuvremenu stekla nezavisnost, opet prijeti novembar 1918?
24. novembra 1918. predstavnici dijelova nestale Austro-Ugarske (Hrvatska, Slovenija i Bosna i Hercegovina) potvrdili su odluku da se žele ujediniti sa „Srbijom i Crnom Gorom“. Dakle (podvučeno!):
Sa Srbijom i Crnom Gorom !
Nekoliko dana kasnije isto to su ponovili i pred srpskim kraljem Aleksandrom . A on ( još uvijek ne Vučić ), velikodušno je udovoljio molbi te proglasio ujedinjenje „Srbije sa zemljama Slovenaca, Hrvata i Srba.“ Ako neko misli da se Crna Gora ovdje izgubila štamparskom omaškom, neka se ne nada. Naprosto: prebrisana je! „Podgoričkom skupštinom“ prebrisana! Te se Aleksandar „ujedinitelj“ nije morao zamarati pomenom Crne Gore. Punih osam slova uštede!
Novembra 1918. je, neka ne bude prejaka riječ, likv*dirana crnogorska država. Pokrenuta je likv*dacija njenog identiteta, kulture … sve u cilju da Crna Gora sama o sebi ne odlučuje. O katastrofalnim posljedicama novembra 1918. govori, recimo, uporedni podatak. Crna Gora je kao federativna država unutar socijalističke Jugoslavije ostvarila „70 puta veći razvoj nego za dvije decenije u Kraljevini SHS/Jugoslaviji u uslovima odluke Podgoričke skupštine“.
Ništa bolje nije prošla ni Bosna i Hercegovina. Nakon velikih građevinskih poduhvata i vidljivog kulturno-ekonomskog razvoja tokom austro-ugarske okupacije uslijedilo je totalno zanemarivanje bosansko-hercegovačkog prostora. U Sarajevu, dakle-glavnom gradu Bosne i Hercegovine, je za vrijeme Kraljevine SHS nikla tek jedna veća zgrada u centru grada. Valjalo bi je naći i prigodno obilježiti!
Za ilustraciju navodim i polemiku koja se 1920-tih vodila na stranicama beogradske Politike. Akteri su bili dva sarajevska pisca. Jedan je u Politici (na prvim stranicama) objavio tekst s naslovom-tezom „Psihologija Bosne“. Psihologija Bosne je uzrok nenapredovanju Bosne! Drugi mu pisac (moram reći: jednako Srbin) ukazuje na pogrešnost i naslova i metoda. Objašnjava da se na osnovu lokalne psihologije (ako takva jeste?) ne mogu izvlačiti politički zaključci. Po njemu razlog nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini prvih godina nakon uspostave nove države, uključujući i „muslimansko autonomaštvo“, nije „lokalna psihologija“. Dublji su i složeniji razlozi. Prije svega: ekonomsko i svako drugo zapostavljanje Bosne i Hercegovine. Eto su se ovdje srele Crna Gora i Bosna i Hercegovina !
Pojednostavljeno: Bosna i Hercegovina u svojoj državnoj tradiciji baštini feudalno Kraljevstvo koje je okončano osmanskim osvajanjem. Zatim status pašaluka (vilajeta) unutar Osmanskog carstva i „corpus separatum“ u kolonijalnom sistemu Austro-Ugarske. U vrijeme Kraljevine Jugoslavije i unutar Pavelićeve NDH (1941-1945) vladao je „državonosni vakuum“ a tek u Drugom svjetskom r*tu, što je podrazumijevalo borbu protiv fa*izma, obnovila je državnost.
Pominjem ovlaš Bosnu i Hercegovinu uz ovu skicu o Crnoj Gori, nalazeći im poveznicu u antifašizmu i u ovom mjesecu. U novembru. Ovih dana, tačnije 25. novembra-dana koji je kristalno jasno 1943. obnovio- učvrstio suštinu bosanske državnosti, Bosna se osporava. Iznutra. Iz njenog entiteta, iz Republike Srpske.
O komšijama… notorna je priča.
I Crna Gora je u istoj,
„narodnooslobodilačkoj borbi“, obnovila državnost likv*diranu sramnom odlukom Podgoričke skupštine 1918. Samo desetak dana prije ZAVNOBiH-a , sredinom novembra 1943. u Kolašinu je održan ZAVNO Crne Gore i Boke iz čega će aprila (eto, ne rekoh li na početku ovog teksta, april Crnoj Gori nije najokrutniji mjesec!) 1945. nastati Crnogorska narodna skupština. U isto vrijeme, u Sarajevu se uspostavlja Narodna Skupština BiH koja je svoj rad zasnovala na dokumentima ZAVNOBiH-a.
Kako je to sve iznevjereno i kako je Aleksandar va*krsnuo kao Slobodan … posebna je, a zapravo notorna priča.
Nakon dejtonskog okončanja kr*avih devedesetih prošlog vijeka, 25. novembar- Dan državnosti BiH se ne obilježava na cijelom prostoru države. Osporavanje ovog datuma u direktnoj je proporciji sa odlikovanjima koje iz ruku Aleksandra, ovaj put Vučića, stižu na grudi čelnika Republike Srpske.
A Crna Gora i njen novembar? Ne vidjeh da ga se ovih dana neko naročito sjetio. Ali se sjećam da je 2017. tim novembrom poletno paradirala grupa koja je u to ime u Podgorici počasno ugostila i jednu osobu s bosanskim pasošem. Ne da bi obnovili nostalgičarske matrice bivše Jugoslavije. Nego da bi ponosno obnovili sjećanje na ono kada je Crna Gora pala u zagrljaj Srbiji. Osoba s bosanskim pasošem bijaše Momčilo Krajišnik, r*tni zl*činac koji je odslužio svoju presudu i počeo uživati slobodu. Jedan od „zaslužnih za Republiku Srpsku“. U Podgorici su ga, ako se ne varam, ugostili Milan Knežević, Andrija Mandić… još uvijek su izuzetno živahni u crnogorskoj politici. Krajišnika je u međuvremenu odnijeo C*vid. Neko zl*čestiji bi upitao šta bi u tom trenutku (2017) poduzeo, da je bio u politici, nagodni Dritan Abazović. Nije bio. Pa da ne spekulišemo!
Dakle, Momčilo Krajišnik, presuđeni r*tni zl*činac je svojim prisustvom počastio podgoričko društvo u slavljenju onog novembarskog dana 1918. kada je izrečeno:
– Ko je za predlog … neka sjedne , ko je protiv neka ustane.
Ne treba pojašnjavati kakav je bio predlog. Jer znamo da nije ustao niko.
Baš tako stoji u zapisniku:
Ne ustaje niko.
A zašto ovom tekstu naslov studeni? Jer je sve ovo o čemu pričam bilo u onom mjesecu koji se u slavenskom narodnom kalendaru nepogrešivo, makar što se crnogorske historije tiče, zove: studeni.
A u prosincu-decembru 1922. objavljena je pomenuta „Pusta zemlja“ T.S.Eliota. Ali ova stogodišnjica već nije dio priče o crnogorskoj (i bosanskoj) studeni. Ili možda jeste? Makar kao upozorenje.