Velika ispovijest Nizamine tetke: Zvao je njenu bolesnu majku da sluša kćer kako vrišti i preklinje za svoj i život svog djeteta

Zijada Vuković Pamuković u četvrtak je, kao i svakog dana zadnjih nekoliko godina, prvo ujutro pogledala mobitel da vidi je li joj Nizama poslala poruku. Bio je to njihov ritual koji nisu propuštale.

Čim bi se probudila, Nizama bi tetki napisala što joj je na duši. U zadnje vrijeme nije pisala, slala joj je sliku curice koju su obje obožavale.

Svaki novi pokret, glas, mimiku svoje devetomjesečne kćeri Nizama je željela podijeliti s tetkom. Njih su dvije bile jako bliske.

– Bila je i moje dijete. Ja sam joj bila druga majka, a ona meni kćerka koju nemam – kaže Zijada, pa opet gleda mobitel. Sve bi dala da iz života može izbrisati zadnje dvije sedmice, vratiti vrijeme i Nizamu, koju je prošlog petka brutalno ubio nevjenčani suprug Nermin Sulejmanović i taj krvavi čin snimao uživo za društvene mreže.

Pritom je ubio još dvoje ljudi, oca i sina, ranio njihovu suprugu, odnosno majku, i s dva metka u nogu upucao Zijadinog i Samirovog sina.

Sulejmanović je Nizamu oteo i odveo na stratište iz tetkine kuće, gdje se skrivala od njega. Kod Zijade se osjećala najsigurnije. Dodatni je to udarac Zijadinoj duši.

Vijest o monstrumu koji je oteo ženu, prebio je do neprepoznatljivosti i likvidirao metkom u čelo dok je njihovo dijete ležalo na podu u majčinoj krvi te pritom sve snimao i emitirao uživo na Instagramu prenijele su sve najveće medijske kuće na svijetu.

Jutarnji piše o tome šta je sve prethodilo okrutnom smaknuću, ko je zakazao te kolike su šanse da se ovakav crni scenarij opet ponovi.

Zijada je dosad dala dvije kraće izjave za medije koje je prenijela cijela regija, ali nije imala snage duže govoriti o Nizami. Sada je prvi put sasvim otvorila dušu.

Kako piše Jutarnji, sa Zijadom Vuković Pamuković i suprugom Samirom našli su se u četvrtak u Gradačcu. Iako su dogovorili susret kod njih kući, u kući iz koje je oteta Nizama, našli su se na gradačačkom jezeru, mirnoj lokaciji gotovo u centru grada, a kao da je kilometrima daleko od gradske vreve. Kod njih je gužva, ljudi još uvijek dolaze izraziti saučešće.

Žena koja nije skidala crne naočale s očiju odiše patnjom. Izgleda znatno starije nego na fotografiji s Facebooka koju su objavljivali mediji. U sedam dana ostarjela je deset godina. Živa je, no osjeća se mrtvom. Gleda u jezero, ispod naočale niz lice klize suze.

– Nedavno mi je Nizama poslala poruku: “Ja ću, tetka, doći poslije jedan i idemo na jezero”. Tu smo šetale. Sve čekam tu poruku opet. Uvijek mi je bila kao kćerka, kad je ostala trudna, posebno smo se povezale. Imala je tešku trudnoću, nije joj bilo lako. Sve sam to prošla s njom. I sa sestrom je posebno bila bliska, ali ona živi u Srebreniku, pa je meni bilo bliže biti joj pri ruci – govori Zijada.

Sporan postupak policije u Srebreniku

Na spomen Srebrenika zastane. Misli joj lete, emocije se smjenjuju. Čas se sjeti nekog lijepog trenutka, a onda je nešto iz tog lijepog podsjeti na najgore trenutke u životu.

– Da, Srebrenik. Kad je Nermin prije dvije sedmice istukao Nizamu jer mu se nije svidjelo što je servirala za jelo, pobjegla je u očev stan u Srebrenik. Nakon što ju je istukao, Nermin je uzeo bebu koja je jako plakala i podigao je s namjerom da je baci. Nizama ga je preklinjala da njoj da dijete, da će je nahraniti i odnijeti, a on nek’ onda s njom radi šta hoće. Međutim, zazvonio mu je telefon i otišao je. Ona je uzela bebu, sjela u automobil i pobjegla u Srebrenik.

Bila je tamo sa sestrom, drugi dan smo došli po nju. Kad smo čuli da je traži i prijeti joj, pozvala je policiju. Sve im je ispričala i rekla da se boji da će doći u stan gdje su ona i dijete, ali rekli su joj da, želi li to prijaviti, mora doći u stanicu. Izašli smo nekako iza zgrade, bilo nas je strah da će naići Nermin, i otišli smo u policiju. Zijada je s djetetom ostala u stanu, premrla je od straha. Nizami su u policiji rekli da oni tu ne mogu ništa jer ne pripada njihovoj općini – ispričao je Samir ono što mu nikako ne ide u glavu – da žena prijavi kriminalca s debelim dosjeom koji joj prijeti ubistvom, ali policija ne može pomoći jer nije iz njihove općine.

Ovo je prvi put da se u događajima koji su prethodili ubistvu spominje uloga policije u Srebreniku. Zijada i Samir kažu da im je teško pojmiti šta se dogodilo. Dvije sedmice prije krvavog jutra Sulejmanović je s njima sjedio u dvorištu, pili su kafu, da bi sedam dana kasnije pretukao Nizamu i u petak 11. augusta Zijadi držao pištolj prislonjen uz glavu dok je tražio da mu kaže gdje je Nizama. Njihovom je sinu Nedimu dvaput propucao nogu.

– Ne mogu vjerovati, baš ne mogu, da se ovo moglo dogoditi. Pričala mi je da su imali nesuglasica, ali ko ih nema? Mi se u njegove poslove nismo miješali niti smo ikad o tome razgovarali s Nizamom. Ona je za nas bila kao naše dijete, on njen muž. I nije istina da ga je ikad ranije prijavila, pa da ju je tukao, ne bi ostala s njim. Poludio je jer ga je prijavila, zar ne bi onda tako i prije poludio ako ga je prijavljivala? – demantira tetka medijske napise da ovo nije bila prva Nizamina prijava protiv supruga.

Za netačne su podatke krivi policijski izvještaji i sudski dokument kojim se odbija zahtjev za zabranom prilaska. U jednoj rečenici piše juli, u drugoj august. Sutkinja Lejla Numanović, koja je za odluku kopirala rješenje iz drugog zahtjeva, za drugog muškarca, negdje je ispravila datum, drugdje nije. Taj šlampavi odnos Zijadi i Samiru govori, kažu, koliko su Nizama, ali i sve druge zlostavljane žene za sistem nebitne.

Nizama je, kaže, bila jednostavna mlada žena koja je voljela život.

Zvao je plačući, pa prijetio, pa se izvinjavao

– Ni od njega nije ništa tražila. On je bio specifična osoba, da bi sačuvala brak, ugađala je njemu više nego sebi. Nije joj branio druženja, ali kako sam nije bio društven, imao je neki svoj uski krug prijatelja, i ona je smanjila kontakte s društvom. Kad je ostala trudna i kad im se rodilo dijete, među njima je bilo sve u redu – govori za Jutarnji Zijada Pamuković.

Ona i suprug neće govoriti o Sulejmanovićevim problemima sa zakonom. A imao je debeli krivični dosje. Bio je član kriminalne organizacije iz Gradačca, u Hrvatskoj je uhapšen u sklopu akcije Nikita 2014. godine, kad je policija razbila lanac šverca 806 kilograma marihuane. Optužen je i za napad na policajca, a odslužio je pet i po godina zatvora za premlaćivanje. Dok ubija gradom i uživo se obraća javnosti, kaže: “Nije mi prvi put da ubijem”.

Kad je Nizama pobjegla od njega i prijavila ga, Nermin Sulejmanović je podivljao. Zvao je njenu porodicu, psovao ih i svima im prijetio.

– Nizama i ja smo zvale sve te njegove prijatelje i pitali može li joj neko pomoći. I rodbinu smo mu zvali. Rekli su da oni ne mogu njemu ništa. Čak sam im predložila da ga pozovu i odvedu nekako na liječenje jer on tih dana nije bio normalan. Zvao me tetka. Zove me, plačući: “Tetka, molim te, kaži mi gdje je”. Za pet minuta zove opet i kaže: “Ako mi se ne javi za pet minuta, sve ću pobiti. Prvo ću dijete, nek’ gleda, pa onda nju i sve vas”. Opet zove za deset minuta i izvinjava se. Kao da je bio na nekim drogama, ali Nizama nam je rekla da misli da se ipak nije drogirao zbog svih tih preparata koje je koristio za mišiće – prepričava Zijada.

Nermin Sulejmanović se takmičio kao bodibilder i radio je u teretani. U dvoranu je dolazila i Dženana Selimović, policajka iz PU Gradačac. Iako ona to negira, Zijada tvrdi da je bila u vezi sa Sulejmanovićem.

– Istina, od augusta se počeo ponašati drugačije, otkad je počeo vezu s tom policajkom Dženanom. To se znalo, nije tajna, bili su u Crnoj Gori zajedno na moru. Nizamu je ona zvala i govorila, naprimjer: “Pogledaj, u vratima auta ti je moja naušnica”. Sedam dana prije krvoprolića bili su zajedno na bazenima u Orašju, oni se nisu skrivali. Nizama je znala, javljali su joj ljudi, ali bila je trudna. Uskoro je došlo dijete i nadala se da će biti bolje – otkriva Zijada.

Dva dana prije tog razgovora Jutarnji je kontaktirao Dženanu, za koju su sada već svi mediji prenijeli da je bila Sulejmanovićeva ljubavnica i da mu je ona odala Nizamino skrovište. Uputila ih je na svog advokata koji je sve negirao. Međutim, Dženanin poslodavac, PU Gradačac, zbog druženja s osobama iz kriminalnog miljea ju je suspendirao s posla. U međuvremenu je objavljeno da nije ona ta koja je krvniku odala skrovište žrtve. I tetka je uvjerena u vezu.

Samo je policija znala da je kod nas

– Bilo joj je teško, svi su joj dojavljivali gdje su ih vidjeli, ali nikad nije u javnosti pokazivala osjećaje. Hodala je ponosno, bila je uvijek dotjerana, kuća joj je bila sređena. O njemu je posebno brinula, obroci su mu, to što je jeo zbog svog treninga, trebali biti tačno na vrijeme, strogo disciplinirano. Stvarno se trudila da taj brak opstane. Njemu se preselila tek prije poroda, inače mislim da su bili u vezi oko četiri godine – govori Zijada.

Osim navodne veze s Dženanom, masovni ubica iz Gradačca Nermin Sulejmanović za 16. augusta imao je, pišu mediji, zakazano vjenčanje s trećom ženom. Vjenčanje je trebalo biti obavljeno u Brčkom, a žena koja mu je trebala postati supruga je navodno iz Njemačke. Kad je počela drama koja je kulminirala ubistvom troje ljudi, bilo je, kaže, strašno. Svi su živjeli u strahu.

Nizamine roditelje niko dosad nije spomenuo. Majka nije najboljeg zdravlja, otac radi u inostranstvu i na njega se Nizama oslonila da će je spasiti od podivljalog Sulejmanovića. Kako su prolazili dani, on je bio sve uporniji, Nizama sve uplašenija. Tražila je policijsku zaštitu, u ponedjeljak su, govori Samir, policajci došli po Nizamu u civilnom automobilu i vratili je kući. Trebala je dati iskaz, rekla je da ju je strah za vlastiti život i život djeteta, ali da se slaže sa zahtjevom za zabranom prilaska.

– Niko je nije vidio niti je znao da je kod nas. Ni komšije. Samo je policija to znala. Sutradan su nam donijeli sudsku odluku da je odbijena zabrana prilaska koju su zatražili od suda. Obje smo plakale. Nizama se nije imala kome više obratiti za pomoć – muči se Zijada ispričati istinu.

Je li sutkinja Lejla Numanović, koja je odbila zabraniti da Sulejmanović prilazi Nizami, donijela dobru odluku ili mu je olakšala ubistvo, predmet je istrage. Iako je šefica Suda u Gradačcu odbijanje zahtjeva pravdala nedostatkom dokaza, jer Nizama nije željela dati iskaz budući da se, kako je izjavila za zapisnik, bojala za sebe i za dijete, iz zakona proizlazi da dokaza ni ne treba biti.

– Prilikom izricanja zaštitne mjere nadležni sud nije ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima radi utvrđivanja činjenica o izvršenju radnji nasilja iz člana 7. ovog zakona, kao i posljedicama koje su nastupile – navodi se u zakonu.

Kako bilo, zahtjev policije s kojim se saglasila i Nizama je odbijen. Sulejmanoviću je put bio slobodan.

Šta ćemo sad, tetka?

– Bio je uvjeren da je kod sestre i nas je zvao, ali rekli smo mu da nije ovdje. Ja sam trebao otići na posao u Italiju, ali ostao sam dok ne dođe Nizamin otac. Jednom sam blefirao i rekao mu nek’ uđe u kuću i sam pogleda je li unutra. “Vjerujem ti, ona je kod sestre”, rekao je i otišao. To ga je uvjerilo da mi ne znamo gdje je Nizama. Rekli smo mu da samo njen otac zna gdje je, da ju je sakrio. U četvrtak navečer sam otišao za Italiju. Ujutro me u deset do osam nazvao i pitao kad će doći otac, da sjednu njih troje i popričaju. Rekao sam mu da dolazi tu večer i nek’ sutra dođe kod mene na zajednički ručak. Sat vremena kasnije došao je na vrata i počeo je najgori dan u našim životima – govori za Jutarnji.

Zadnje jutro s Nizamom ožiljak je koji Zijadi nikad neće zacijeliti.

– Kao da smo se napokon prestali bojati jer je to bila zadnja noć u strahu, navečer dolazi Nizamin otac i sve će se riješiti. Tu smo noć hodale od prozora do prozora, do pola pet smo bile budne, gledale smo hoćemo li ga vidjeti. Ne znaš kad će pokucati. Koju god sjenu vidimo, mi vidimo njega. Okupala je bebu, oprala sebi kosu, djelovala je opuštenije. Čekala je oca. Rekla mi je: “Ti ćeš nam ujutro kupiti neko meso da pravimo ručak. Nećeš ti, tetka, kuhati, ja ću napraviti sve što voli moj tata”. I onda, kad smo se probudile, odahnule smo, zadnja noć je prošla. Ona je ostala malo duže u krevetu. Njoj sam pristavila kafu, sebi čaj, bebi sam kuhala supu. Nizama joj je donijela lijek. Pogledala sam kroz kuhinjski prozor i vidjela njega kako trči prema kući. Samo sam joj rekla: “Nermin”.

Ona je pitala: “Šta ćemo sad, tetka?”. Dok je on lupao na vrata, ona je ušla u sobu kod mog sina i zaključala vrata. Pucao je u ulazna vrata, ispalio četiri, pet metaka, policija je pronašla čahure, nije uspio ući. Šakama je razvalio staklenu stijenu s terase, sav se raskrvario i ušao u kuću. Zvala sam upomoć, ali ko će mu prići? I neki radnici su bili tu, vani, kad je pucao, razbježali su se. Ušao je, prislonio mi pištolj uz glavu i pitao: “Gdje je?”. Dijete je zaplakalo, čuo je i krenuo prema sobi. Pucao je u bravu i nije mogao ući. Vratio se na terasu i ušao kroz staklena vrata. Sina mi je potjerao iz sobe. Sva sreća da je sin uzeo telefon i pozvala sam policiju.

Nizama nije htjela iz sobe, on je uzeo bebu, izašao je. Tad je sišla i ona, prepirali su se. Sve je to trajalo, policije nije bilo niotkud. Nizama je plakala, vikala. U mojoj je kući nije tukao, krv je bila njegova, a bila je po cijeloj kući. Gledala je u mene i rekla: “Pomozi mi, tetka”. Nikad to neću zaboraviti. Rekla sam joj: “Ne idi nikud, bježi za tetkom”. Nedim je krenuo prema njoj jer je molila pomoć. Nermin, koji je s bebom stajao kod auta na cesti, počeo je pucati i pogodio ga s dva metka. Kad je Nedim pao, Nizama je sjela u auto, da ne bi nastavio pucati. Neko od komšija pozvao je Hitnu pomoć. I oni su došli, ukrcali ranjenog Nedima, policije još nije bilo – miješaju se očaj, tuga i bijes u Zijadinom glasu.

Uvjereni da se policija bojala Sulejmanovića

Nema ko u Gradačcu nije uvjeren da se policija bojala Sulejmanovića te je zato oklijevala. Nisu stigli spasiti Nizamu i još dvoje ubijenih, prošlo je nevjerovatnih više od tri sata prije nego što su ga opkolili specijalci koji su u međuvremenu stigli. Ubio se. Zijadu su, kad ih je nazvala rekavši da je Sulejmanović naoružan provalio, da joj je pištolj držao prislonjen na glavu, da joj je upucao sina, ispitivali, kaže, koje je ona godište, ime oca… Zijada u nesreći odsutno kima glavom.

– Kad vratim film unatrag i šta se još sve moglo dogoditi… Mogao nas je sve ubiti. I bebu. A policiji je trebala 21 minuta da dođe. Od naše je kuće do policijske stanice nekoliko kilometara. Kad ga je prijavila jer ju je prebio, jedan ju je policajac pitao: “Vi ste znali ko je on, zašto ste se petljali s njim?”. Stradala je zbog tuđih grešaka. Šta sad vrijedi da mene po pet, šest sati ispituju u policiji? Trebali su raditi svoj posao kad su trebali. Pred moju su kuću, kad mi je dijete ranjeno, a nećakinju i bebu je odveo manijak, došla četiri policajca. Četiri! I to izlaze iz auta i šetaju kao da dolaze na kafu i pitaju me šta se desilo!? A vide da odlazi Hitna. I moj sin danas nije dobro. Ne spava, ne može biti među ljudima. Dolaze ljudi u žalosti, a opet je tu i radost jer je Nedim preživio – kaže.

Dok je ona bila u bolnici sa sinom, Sulejmanović je isprebijao Nizamu, pucao joj u glavu i ubio još dvoje ljudi, ranio ženu. U 10.33 sati zvao je Zijadu.

– Vjerovatno da čujem njene vriskove. Napisao mi je: “Kučko, zašto se ne javiš?”. Zvao je i njenu bolesnu majku da sluša kćer kako vrišti i preklinje za svoj i život svog djeteta.

Tuzlanski.ba/Jutarnji.hr